U siječnju je otkriveno da čak 90% ugljičnih kredita koje je odobrio jedan od najvećih svjetskih certifikatora može biti fantomski, što ne predstavlja stvarna smanjenja ugljika u atmosferi. Iako je taj skandal možda neke šokirao, to ne bi trebalo biti iznenađenje. Dobrovoljna tržišta ugljika danas nisu osmišljena tako da budu primjerena svrsi.

Usporavanje dekarbonizacije
Logika tržišta kompenzacije ugljika jednostavna je i uvjerljiva. Ako tvrtke moraju platiti svoje emisije ugljičnog dioksida, imat će snažan poticaj za manje emitiranja, a više novca će teći prema aktivnostima koje izbjegavaju, smanjuju ili uklanjaju emisije.

Ali ako je tako veliki udio certificiranih kompenzacija loše kvalitete, taj koncept očito podbacuje. S obzirom na središnju ulogu kompenzacije u pogledu korporativnih obećanja o nultoj neto stopi, to ne sluti na dobro po pitanju globalnog djelovanja u području klime.

Što je još gore, loše upravljana tržišta kompenzacije ugljika omogućila su uspon “ugljičnih kauboja”. Ovi trgovci ugljičnim kreditima premalo plaćaju tvrtkama i zajednicama na globalnom jugu koje pružaju kompenzacije temeljene na prirodi, koje zatim prodaju s maržom klijentima iz razvijenih zemalja.

Mnogi klimatski aktivisti tvrde da je svaki tržišno utemeljen pristup u osnovi manjkav, što omogućuje tvrtkama uklanjanje CO2 iz svojih bilanci kupnjom kompenzacija bez stvarnog smanjenja emisija. Tako, tvrde kritičari, tvrtke izbjegavaju javni i politički pritisak da preobraze svoje poslovanje, a tempo dekarbonizacije zapravo usporava.

No, problem sa sustavom za kompenzaciju ugljika nije u tome što se temelji na tržištu. Problem je u nepostojanju čvrstog okvira upravljanja kojim bi se osiguralo da tržište ostvari svoju javnu svrhu.

Čak i tržišta sa spornim ugledom, poput onih za financije i farmaceutske proizvode, imaju pravila koja nadilaze certificiranje kvalitete proizvoda kojima se trguje, kako bi se osigurala određena odgovornost sudionika na tržištu i, često, odredile cijene koje mogu naplatiti.

S druge strane, dobrovoljna tržišta ugljika oslanjaju se gotovo isključivo na privatne programe certificiranja koji navodno potvrđuju da je određena količina stakleničkih plinova – jedna tona ekvivalenta CO2 po ugljičnom kreditu – ili držana izvan atmosfere ili uklonjena iz nje.

Certifikacija ima važnu ulogu, ali ne može funkcionirati ako nije podržana širim okvirom upravljanja. Kao što nikada ne bismo ostavili, recimo, hranu ili lijekove da se njima upravlja isključivo putem dobrovoljnih sustava temeljenih na certifikaciji, ne bismo to trebali činiti za emisije CO2.

Dobra vijest je da su u tijeku napori za jačanje upravljanja dobrovoljnim tržištima ugljika, kako na nacionalnoj razini tako i putem privatnih međunarodnih inicijativa, kao što je Vijeće za integritet dobrovoljnog tržišta ugljika.

Radna skupina za tržišta prirodnih resursa pak unapređuje prijedloge za snažno upravljanje svim tržištima prirodnih resursa, uključujući tržišta ugljika. Međutim, moramo povećati tempo, ambiciju i utjecaj tih napora.

Transparentnost i odgovornost
Izgradnja vjerodostojnih, učinkovitih tržišta ugljičnih kredita i biološke raznolikosti iziskuje napredak na više područja. Potrebna je radikalnija razina transparentnosti i odgovornosti kako bi svi mogli točno vidjeti koji se poslovi sklapaju i tko ih sklapa. Trgovci moraju biti akreditirani, ne samo da bi se stalo na kraj fenomenu ugljičnih kauboja.

Moraju se čuti glasovi pogođenih, a zainteresirani dionici moraju biti vidljivi. Time će se tržištu pružiti važni kvalitetni signali, čime će se smanjiti poželjnost i vrednovanje nekvalitetnih kompenzacija i manjkavih certifikata, uz istodobnu zaštitu ljudskih prava.

Vrijeme je i za uspostavu minimalnih najnižih cijena kako bi se istisnule nekvalitetne kompenzacije i akteri te unaprijedili pravedniji ishodi, osobito za globalni jug, autohtone narode i lokalne zajednice.

Naposljetku je potrebno nadograditi međunarodne sustave upravljanja. Načela i smjernice nisu dovoljni da bi se osiguralo isključivanje proizvoda loše kvalitete, nepravednih poslova, neovlaštenih, ilegalnih trgovaca i, u širem smislu, tržišta koja nisu u skladu s minimalnim dogovorenim standardima.

U svim tim područjima osmišljavanje obećavajućih rješenja, provedba pilot-programa i skaliranje uspješnih inicijativa bili bi relativno jednostavni. Takvi napori trebali bi se temeljiti na postojećim platformama i inicijativama koje okupljaju sudionike na tržištu, civilno društvo, predstavnike autohtonih naroda i lokalnih zajednica, stručnjake i tvorce politika. Digitalni alati poput takozvanih pametnih ugovora mogu ubrzati napredak, posebno kada je riječ o povećanju transparentnosti i odgovornosti.

Ispravljanje tržišta ugljičnih kredita i biološke raznolikosti odlučujući je čimbenik u postizanju naših klimatskih, prirodnih i širih razvojnih ciljeva. Ako to ne učinimo, ti ciljevi mogu postati nedostižni. Zapravo, bez sveobuhvatne preobrazbe, ta će tržišta vjerojatnije biti dio problema.