Plin je desetljećima slovio za najekološkije standardno gorivo, a usprkos Zelenoj agendi i energetskoj transformaciji, Europska unija ga je proglasila za dugotrajno prijelazno rješenje prema ugljično neutralnoj ekonomiji.

U posljednjih desetak godina upravo su u plinsku infrastrukturu bile najveće energetske investicije u Europi – Sjeverni tok, Turski tok, TAP, kao i brojna skladišta plina i LNG terminali samo su neki od projekata. No, onda se dogodio 24. veljače 2022. – i ruska invazija na Ukrajinu koja traje i danas.

Iako su mnogi očekivali da će se raditi o relativno kratkoj i ograničenoj ratnoj kampanji, situacija je eskalirala u rat sa stotinama tisuća poginulih, milijunima izbjeglih te konfrontacijom Zapada i Rusije kakva nije viđena od hladnoratovskih kriza. Odmah je bilo jasno da će preovisna EU o ruskom plinu i drugim energentima biti u velikom problemu.

Spasonosni LNG terminali
Cijene plina, nešto manje i nafte, odletjele su u nebo, a primarno je bilo hoće li plina uopće biti. Krenulo se u masovne investicije u LNG terminale i alternativne plinovode koji mogu Europi osigurati plin iz drugih izvora – Norveške, SAD-a, Kanade, Katra, Azerbejdžana, Australije…

Hrvatska je taman uspjela kompletirati svoj plinovodni sustav, kojeg je s jedne strane protegnula prema Dalmaciji, a s druge cijeli je sustav učinila reverzibilnim u odnosu na gotovo sve naše susjede i njihove plinovodne sustave. Isto tako, u osvit rata završen je i LNG terminal na Krku koji su mnogi smatrali besmislenim, što bi u normalnim mirnodopskim uvjetima i bio, ali je sada Hrvatskoj dao na strateškoj snazi koja uvelike prelazi veličinu zemlje.

Odmah je odlučeno i da se, s europskim novcem kapaciteti LNG terminala utrostruče s 2,9 milijardi kubnih metara plina na 6,1 milijardu kubnih metara.LNG terminale bjesomučno su počeli ubrzano graditi i svi ostali, posebice Njemačka koja se gotovo u potpunosti oslonila na ruski plin, i koja je potencijalno bila pred velikom energetskom, gospodarskom i društvenom krizom bez plina.

Puna skladišta plina, interventan uvoz velikih količina LNG-a te povećani kapaciteti iz Norveške, u kombinaciji s blagom zimom, uspjeli su efekt ruskog plina smanjili na minimum. Čak ni diverzija na Sjevernom toku 1. i 2. u jesen prošle godine, nije bitnije poremetila europsko energetsko tržište.

Hrvatska je u plinskoj priči u prilično komotnoj situaciji – što zbog male potrošnje, a što zbog domaćih izvora i kvalitetne infrastrukture. Trenutno trošimo između dvije i pol i tri milijarde kubika plina godišnje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Uz to, 30-40 posto plina uspijevamo zadovoljiti iz vlastitih izvora, a ako bi država bila malo proaktivnija po tom pitanju i dopustila dodatna istraživanja plina na kontinentu i u Jadranu, vjerojatno bi srednjoročno u potpunosti mogli zadovoljiti svoju potražnju, čak i više od toga.

Hrvatska je u proteklim godinama gotovo svu svoju komunalnu infrastrukturu javnog grijanja prebacila na plin, a u planu su i neki drugi energetski projekti s tim izvorom. Većina višestambenih i privatnih stambenih zgrada, koji nisu spojeni na gradske vrelovode, koristi upravo plin kao energent za grijanje.

Stoga, ako se povežu sve činjenice – velike investicije u prethodnom razdoblju, kvalitetna infrastruktura, navike potrošača, dovoljne količine iz disperziranih izvora za još puno godina i ekološki prolazna ocjena, jasno je da će plin još dugo vremena biti najelegantnije i najekološkije rješenje za Hrvatsku, a i dobar dio Europe.

Ekološki ekstremisti, ponajviše u Njemačkoj već godinama pozivaju na ukidanje plina te potpuni prelazak na obnovljive izvore energije.

Povratak na TE i NE
Sada svjedočimo interventnim mjerama za revitalizaciju TE na ugljen, kao i površinskih rudnika, a izvjesno će se i na neko, vjerojatno duže, vrijeme odustati i od moratorija na nuklearnu energiju. Koliko je situacija bizarna ilustrira i uhićenje Grete Thunberg na prosvjedu u Njemačkoj gdje su Zeleni važan dio vladajuće koaliciji i nameću svoju energetsku i političku agendu.

Stoga, pomalo nadrealno zvuči prošlotjedna prezentacija nove energetske studije Zelene akcije “Studija deplinifikacije Hrvatske” gdje se tvrdi da do 2035. Hrvatska može postati deplinificirana. Troškovi takvog zahvata procijenjeni su na 39 milijardi eura!

Kako se navodi u studiji, trošak se odnosi na instalaciju dodatnih 5695 MW kapaciteta u vjetroelektranama, 6187 MW fotonaponskih elektrana te 120 MW geotermalnih elektrana. Trenutno imamo nešto više od 1000 MW vjetroelektrana, 100-tinjak MW solara i 10 MW geotermala. Koliko su ovakvi ciljevi realni, ali i poželjni u ukupnom razvoju hrvatskog gospodarstva i društva, nije teško zaključiti.

S druge strane, već smo svjedočili da aktivističke snage, na valu populizma vrlo lako mogu doći na vlast. Aktualna vlast u Zagrebu je poprilično “zelena”, a na tom valu nije nemoguće da za koju godinu na parlamentarnim izborima postane i nacionalna vlast.

Sjetimo se samo kad su ministar tog resora Mostov Slaven Dobrović i njegov energetski guru Ante Cikotić u manje od dvije godine naglavačke preokrenuli sustav razvoja OIE i gospodarenja otpadom koji se gradio desetljeće, a od čega se dobar dio sustava nije oporavio ni do danas.