Sazvala je ministrica poljoprivrede Marija Vučković neki dan, sastanak sektora ribarstva u Zagrebu! Pritisnuta lošim vijestima, pozvala je sve predstavnike ribolova, prerade i akvakulture u veliku dvoranu ministarstva.

Promatram većinu meni dobro poznatih lica, gotovo nijedno dobro raspoloženo. Vidljivo stariji, sad već gotovo svi sa sijedima, zamišljenih pogleda i tek pokojeg kiselog osmijeha. Sjedim i razmišljam; kako smo se zaboga, doveli u ovakvo stanje?!

Kao jedan od onih, koji pamte drugačija vremena, ne mogu se ne sjetiti prvih sastanaka, kad smo u Zagreb odlazili dobro raspoloženi, direktno s mora, nakon dobro odrađenog ribarskog posla. Bilo je to vrijeme kad je sektor živio od rezultata svog napornog rada, kvalitetno, s jasnom mogućnosti prosperiteta, i kada je bio neovisan o potporama. Što je i kad, pošlo krivo?

Pamtim prve sastanke u Zagrebu, susrete ribara po Jadranu, prve teme i razgovore. Sjedili su za stolom tada na našim sastancima, isključivo ribari. Oni pravi, iskreni i grubi ljudi, jedinstveni u namjeri da rade ispravne stvari, govore istinu i žive od svog rada bez ikakvih privilegija. Tad smo, na prva upozorenja znanosti o potrebi da se zaštite biološka bogatstva Jadrana, odgovorili na ispravan način.

Avangardni i dobronamjerni
Na susretima ribara u Komiži, krajem ljeta 1999. godine, prvi put sam u ime svojih kolega javno pozvao politiku i Upravu ribarstva Ministarstva poljoprivrede da se ograniči broj povlastica za gospodarski ribolov i zadrži na razini uravnoteženoj s biološkim resursima našeg mora. Isti zahtjev ponavljali smo bezuspješno i sljedećih nekoliko godina.

Avangardni i dobronamjerni, pokušavali smo dati smjernice za vođenje prave ribarstvene politike. Inicijativu za proglašenjem gospodarskog pojasa RH da i ne spominjem. Za tako nešto, nisu nam bile potrebne smjernice Europske komisije, koja je tad od nas bila još miljama daleko.

Naravno, da od toga nije bilo ništa! Zašto? Nismo krenuli naprijed, jer je to vrijeme kad su u sektor počeli uplivavati neki čudni tipovi, s bolesnim ambicijama da se u ribarstvu nakrcaju para, bez ambicije da u rukama drže iglu i ribarski konac, i bez namjere da more ostane trajan temelj egzistencije i kad naša generacija bude živa samo u sjećanju.

Umjesto da prikočimo na vrijeme, krenulo se u gomilanje flote, u nabave brodova, koje su izdašno financirane sredstvima državnog proračuna. Uzalud je bilo upozoravati politiku da čini štetu, jer toj su ekipi “velike gazde” oduvijek bili i ostali favoriti.

Ulaskom u Europsku uniju, očekivali smo da će sredstva iz ribarskog fonda mijenjati stvari, te da će se kroz dobru financijsku podlogu pokrenuti nužne reforme u ribarstvu. Razmišljanja da će mjere doista iskreno pratiti neke od temeljnih smjernica Zajedničke ribarstvene politike, pokazala su se potpunim promašajem.

Prva financijska omotnica potrošena je efikasno u dijelu opremanja institucija za nadzor ribolova, u akvakulturi su plasirana sredstva u vrlo konkretne investicije, a isto tako i u preradi, a trgovce ribom smo za razliku od ribara, opremili do granica ludila, kako bi imali potrebnu infrastrukturu za masovni uvoz ribe na hrvatsko tržište. Tako smo uvoznicima ribarskim novcem kupili sjekire za dekapitaciju ribarskih glava.

Ribari su ozbiljnija sredstva dobili kroz naknade za uništavanje i povlačenje brodova iz flote, jer valja se sad logično rješavati nagomilanog viška. Osim toga značajnija su sredstva plasirana kroz privremene obustave ribolova u doba mrijesta ribe. Koliko smo uložili u modernizaciju i opremanje samih brodova, dovoljno svjedoči činjenica da se u šestogodišnjem program izmijenilo svega četiri brodska motora ukupne vrijednosti od oko 210.000 kuna.

Tako danas kroz opremljeni sustav praćenja, ribolov na moru pratimo, koristeći satelite, modernu GPS tehnologiju i eskadrilu dronova, koji prate brodove među kojima dominiraju plovila građena prije nekoliko desetljeća. Moderni dronovi, traže, leteći nad Jadranom, hrvatske ribarske brodove, od koji je najstariji sagrađen 1908. – dakle još u doba života apačkog poglavice Geronima.

Većinom vremešni, kapetani ribarica i dalje izlaze na more na brodovima starijim od sebe, nerijetko s brodskim motorima svog godišta rođenja. Stanje je, dakle “sjajno”.

A sada panika i odgovornost
I u tom ozračju, pripremamo se na plasman ove, nove financijske omotnice, približno iste financijske težine. Prva mjera koja je najavljena odnosi se na tzv. scraping, mjeru trajnog uništavanja flote, ključnu mjeru za većinu ribarskih kapetana danas.

U sektoru je nastala velika gužva, i vidi se i osjeća, panična želja da se brodovi daju na uništavanje, te da se uz adekvatnu odštetu ljudi u poslovnom pogledu, sklone na sigurno. U toj gorljivosti za bijegom, iscrtava se zapravo pravo stanje u sektoru, kao i razina stručnog i promišljenog vođenja ribarstvene politike posljednjih nekoliko desetljeća!

Međutim, kako se iz svake, naoko loše situacije, da izvući i ponešto dobrog, postoji stvarana šansa da i kroz uništavanje flote, barem dijelom ispravimo propuste. Pravilno izrađenim kriterijima, obavezu da smanjimo flotu, koju smo prema Europskoj komisiji preuzeli kroz planove upravljanja i operativni program, možemo iskoristiti da iz flote povučemo upravo ona plovila u koćarskoj i plivaričarskoj floti, koja bi svaka odgovorna i ozbiljna pomorska država povukla odavno.

Tako bi sačuvali onaj moderniji i sigurniji dio flote za naredne godine, a brodove građene za života poznatih indijanskih likova iz vestern filmova, pa iz perioda II. svjetskog rata, konačno poslali u povijest, gdje i pripadaju.

No, hoćemo li postupiti tako, ili će na tu mjeru pasti neke druge sjene, prvenstveno je u odgovornosti onih koji su ovlašteni odlučivati, i koji bi trebali snositi odgovornost ako naše ribarstvo ne krene u pravom, nego krivom smjeru kao što smo puno puta do sada učinili.

* Autor članka je predsjednik Odbora za ribarstvo Hrvatske poljoprivredne komore