Bogate države sada doživljavaju ono što su mnoge zemlje u razvoju oduvijek znale: Ovo je bila točka preokreta

Autor: Giulio Boccaletti , 11. rujan 2021. u 08:00
Foto: Reuters

Stanovnici Kalifornije i Njemačke ove godine zapanjeni su nasilnim povratkom prirode. Nesreće kojima su svjedočili postale su jednostavno nezamislive za bogata moderna društva.

Dijelovi Europe poplavljeni su, a američki zapad zahvaćen je vrućinom, vatrom i sušom. Imućne zemlje doživljavaju ono što su mnoge zemlje u razvoju oduvijek znale: klimatske promjene mogu brzo izmaknuti kontroli kada ne budemo više mogli upravljati vodom.

Nakon ovoljetnih katastrofa, politički čelnici, od njemačke kancelarke Angele Merkel do guvernerke Oregona Kate Brown, pozvali su na ubrzanje globalne borbe protiv klimatskih promjena. No iako je smanjenje emisija stakleničkih plinova hitno potrebno, to nije dovoljno.

Gubitak sigurnosti opskrbe vodom u imućnim zajednicama dokaz je ne samo promjene klime, već i šireg političkog neuspjeha. Početkom dvadesetog stoljeća svi su bili rutinski izloženi teškim klimatskim uvjetima.

Na primjer, zapad SAD-a bio je uglavnom nenastanjiv za one koji su navikli na blagu klimu. Gradovi koji sada zauzimaju pustinjske regije – San Diego, Los Angeles, Las Vegas, Phoenix – bili su bezvodne ispostave koje nisu mogle podržati ništa slično svom modernom stanovništvu.

Ulaganja u vodnu infrastrukturu

Slično tome, od raspada Zapadnog Rimskog Carstva u petom stoljeću, europski krajolik   ostao je uglavnom neukroćen. Stare šume kontinenta sada možemo smatrati romantičnom divljinom, ali dječje bajke iz devetnaestog stoljeća opisale su ih točnije, kao neprobojna, močvarna mjesta naseljena vukovima i razbojnicima. Stoljećima su nizozemski inženjeri pokušavali povratiti zemljišta diljem kontinenta, ali nisu uspjeli postići trajnu sigurnost.

U to vrijeme, Kina dinastije Qing stekla je globalnu slavu zbog svoje sposobnosti kontrole moćnih azijskih rijeka. Pa ipak, čak ni Nebesko Carstvo nije moglo izbjeći ponavljajuće prirodne katastrofe. Početkom dvadesetog stoljeća klimatski sustav još uvijek je vladao krajolikom. Jedini univerzalni oblik “prilagodbe klimatskim promjenama” bilo je prihvaćanje.

Onda se sve promijenilo. Dva svjetska rata i rastuće političko pravo glasa potaknuli su zahtjeve za univerzalnom dobrobiti. Gospodarski rast – relativno nezanimljiv fenomen elitama devetnaestog stoljeća koje nisu morale dijeliti bogatstvo – postao je glavna preokupacija političara koji odgovaraju nezaposlenima i nesigurnima. Pouzdan pristup vodi postao je politički imperativ, instrument u izgradnji države.

Većina zemalja koje su si to mogle priuštiti počele su transformirati svoj vodeni krajolik u službi potrošačkog gospodarstva i širenja poretka. Projekti melioracije dodali su obradivo zemljište i proširili gospodarske mogućnosti. Zatim je došla hidroelektrična energija, prvi izvor električne energije koji bi mogao biti u potpunosti primjeren za potporu industrijalizaciji i masovnom zapošljavanju. Rijeke su postale nacrt za razvoj.

Kako su gradovi rasli, poplave – tragična životna činjenica do tog trenutka – postale su politički nepodnošljive. Nehigijenski uvjeti pometeni su gotovo univerzalnim pristupom čistoj vodi. Oblik modernog krajolika polako se mijenjao kako se punio nasipima, obranom od poplava, branama, kanalima i akumulacijama.

Oni su uvijek financirani novom gospodarskom snagom države i podržani težnjama proširenog biračkog tijela. Amerika je predvodila, isporučivši neke od najlegendarnijih vodenih projekata dvadesetog stoljeća, od brana Hoover i Fort Peck do upravljanja vojnim inženjerskim korpusom Donje rijeke Mississippi i uprave doline Tennesseeja.

Ulaganja u modernu vodnu infrastrukturu proširila su se diljem svijeta, potičući planetarne transformacije.

Početkom dvadesetog stoljeća čovječanstvo nije imalo gotovo nikakvo skladište vode i praktički nije imalo velike brane; ipak, do 1970-ih, infrastruktura je mogla uhvatiti otprilike jednu petinu otjecanja poplavnih voda na planetu.

Dok su ljudi obnavljali krajolik – ostavljajući širok trag neželjenih ekoloških posljedica za sobom – njegovao se modernistički san: napokon, ljudi bi mogli biti potpuno izolirani od učinaka teških klimatskih uvjeta.

Stara rješenja su neadekvatna

S vremenom, mnogi od onih koji žive u bogatim zemljama jednostavno su zaboravili na svu vodu koja teče iza brana i nasipa. Nakon što smo odavno normalizirani u neprekinutom ritmu potrošačke ekonomije, Kalifornijci i Nijemci ove godine zapanjeni su nasilnim povratkom prirode. Katastrofe kojima su svjedočili postale su jednostavno nezamislive za bogata moderna društva.

Iako poplave i suše rutinski pogađaju stotine milijuna siromašnih ljudi širom svijeta, ovi događaji rijetko stignu u vijesti (glavne iznimke su u bogatim okruzima, kao kad je uragan Katrina uništio siromašne, uglavnom Afroamerikance, u New Orleansu).

Uz odjek maltuzijanske zablude koja siromaštvo tretira kao simptom moralnog neuspjeha, katastrofe koje pogađaju zemlje u razvoju odbacuju se kao neizbježna posljedica nerazvijenosti.

Ali sigurnost opskrbe vodom nije samo proizvod razvoja i političke stabilnosti. Ona doprinosi jednom i drugom. Moderna gospodarstva i stabilne političke institucije izgrađene su na obećanju sigurnosti opskrbe vodom i mogućnostima koje je pružala. Sve očitiji neuspjeh naših institucija da ispune to obećanje stoga predstavlja izravnu prijetnju građanskom paktu koji obvezuje građane i državu.

Navodno trajna rješenja dvadesetog stoljeća pokazuju se neadekvatnima. Klimatske katastrofe ovog stoljeća vjesnici su novog odnosa s našim okolišem, postavljajući pitanja koja nismo morali postavljati mnogo generacija.

Kako želimo da naš krajolik izgleda? Koje rizike možemo tolerirati? Što bismo trebali očekivati od države kada je u pitanju naša ekološka sigurnost i koje ovlasti to podrazumijeva?

To nisu tehnička pitanja. Ona su politička, a sve više zauzimat će središnju pozornicu u dvadeset i prvom stoljeću.

© Project Syndicate 2021.

Komentirajte prvi

New Report

Close