Dok kineski trgovinski suficit raste, a izvoz proizvoda sve više dominira svjetskim tržištima, ostatak svijeta bori se s pitanjem – kako odgovoriti. Trebaju li zemlje uvesti trgovinske barijere protiv Kine?

Pokušati se odvojiti od Kine vraćanjem proizvodnje u matičnu zemlju i izgradnjom nacionalnih lanaca opskrbe? Oponašati njezinu strategiju poticanja proizvodnje industrijskim politikama?

‘Malo dvorište, visoka ograda’

Tvorci politika moraju krenuti od pitanja zašto je kineski izvoz uopće problem. Uostalom, jeftini uvoz utjelovljuje prednosti od trgovine. U važnim područjima poput obnovljivih izvora kineske inovacije i proizvodne sposobnosti donijele su značajne koristi za borbu protiv klimatskih promjena – globalno javno dobro. Štoviše, bilateralni trgovinski deficiti sami po sebi nisu od velike važnosti. Velike ukupne trgovinske neravnoteže mogu biti problem, ali ih je bolje riješiti makroekonomskim politikama nego sektorskim strategijama usmjerenim prema Kini.

Ipak, postoje tri razumna argumenta zašto je kineski izvoz problematičan. Oni se usredotočuju na pitanja nacionalne sigurnosti, utjecaj na inovacije i gubitak radnih mjesta. Svaki od ovih motiva iziskuje zasebnu strategiju. No, budući da ih sadašnji tvorci politika prečesto miješaju, dobili smo loše političke rezultate.

Počnimo s nacionalnom sigurnošću. Čelnici u SAD-u i Europi sve više smatraju Kinu protivnicom i geopolitičkom prijetnjom. Stoga postoji valjano opravdanje za trgovinske i industrijske politike koje štite strateške i obrambene interese, poput smanjenja ovisnosti o ključnim vojnim zalihama i zaštite osjetljivih tehnologija. Kada se takve mjere provode, vlade imaju obvezu pokazati građanima, kao i Kini, kako se međunarodne napetosti ne bi povećale, da su njihove politike prikladno usmjerene na robu, usluge i tehnologije povezane s nacionalnom sigurnošću te da su dobro usklađene kako ne bi prekoračile svoj cilj.

Ovdje strategija “malo dvorište, visoka ograda” koju je iznio Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Joea Bidena, ostaje ispravan pristup. Primijenjena ozbiljno, ova doktrina osigurala bi disciplinu u korištenju trgovinskim mjerama u svrhu nacionalne sigurnosti. Također bi potaknula međusobnu razmjenu objašnjenja i dijalog, čime bi se spriječila štetna eskalacija.

Razmislimo zatim o inovacijama. Tu je problem da bi kineski izvoz mogao narušiti kapacitete zemalja uvoznica za inovacije, smanjujući izglede za budući prosperitet. Iako proizvodnja zapošljava sve manji udio radne snage razvijenih gospodarstava, ona je i dalje nesrazmjerno velik izvor prelijevanja u istraživanje i razvoj i inovacije. Kada te aktivnosti istisne kineski uvoz, dobit od trgovine se smanjuje ili čak pretvara u gubitke.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

No, rješavanje ovog problema također iziskuje kalibriran i diferenciran odgovor. Politike se moraju usredotočiti na naprednije segmente proizvodnje, gdje su izgledi za nove tehnologije i eksternalije inovacija najveći. Nema puno smisla štititi potrošačku robu ili etablirane industrije koje se koriste standardnim tehnologijama. Primjerice, u automobilskoj industriji, SAD i Njemačka trebali bi se usredotočiti na sljedeću generaciju električnih vozila, a ne na masovno tržište električnih vozila u čijoj je proizvodnji Kina postala toliko dobra.

Pravi način za suzbijanje kineskog uvoza u tehnološki naprednim područjima je primjena modernih industrijskih politika koje izravno potiču ulaganja i inovacije kroz pružanje javnih inputa, koordinaciju i subvencije gdje je to potrebno. Druge zemlje trebale bi zapravo slijediti kineske industrijske politike, ali uz odgovarajuću prilagodbu lokalnim ekonomskim, političkim i institucionalnim kontekstima. Zaštita uvoza u najboljem je slučaju privremeni štit iza kojeg takve politike mogu s vremenom dati rezultate.

Pogrešan odgovor

Na kraju, razmislimo o radnim mjestima. Postoji opravdana zabrinutost da kineski uvoz negativno utječe na zaposlenost, osobito u regijama koje kaskaju za ostalima gdje su koncentrirane konkurentske industrije (tzv. kineski šok). Ova zabrinutost nadilazi tradicionalna razmatranja o kapitalu. Lokaliteti koji doživljavaju gubitak radnih mjesta također često bilježe društvene i političke disfunkcije: sve veće stope kriminala, raspad obitelji, ovisnost o opioidima, smrtnost i podršku autoritarnom populizmu.

Međutim, usredotočenost na radna mjesta ne opravdava podršku proizvodnji i zaštiti uvoza. Zapravo, teško je shvatiti kako se izgubljena radna mjesta u proizvodnji mogu nadoknaditi, bez obzira na to koliko se ostvarilo vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju. Gotovo desetljeće SAD je težio oživljavanju proizvodnje, promjenjivo kroz carine na uvoz (tijekom prvog i sadašnjeg mandata predsjednika Donalda Trumpa) i industrijske politike (tijekom Bidenova mandata). Ipak, udio proizvodnje u zaposlenosti nastavio je padati. Europske zemlje doživjele su slične trendove, iako s različitih polazišta.

Kritičar bi mogao tvrditi da bi agresivniji stav prema kineskom uvozu mogao preokrenuti taj trend. No, takav optimizam potkopava činjenica da Kina sama gubi desetke milijuna radnih mjesta u proizvodnji, iako i dalje dominira globalnom proizvodnjom. Agresivnije politike mogle bi vratiti dio proizvodnje, ali će se kao posljedica toga stvoriti malo radnih mjesta. Automatizacija u proizvodnji više se ne može poništiti.

Dobri poslovi ključni su za obnovu zdravlja naše srednje klase. Strategija dobrih radnih mjesta nužno se mora usredotočiti na usluge poput skrbi, maloprodaje, ugostiteljstva i gig rada jer će one i dalje zauzimati većinu budućih zaposlenja. Kao što tvrdim u svojoj novoj knjizi, to se može postići kombinacijom regionalnih razvojnih inicijativa temeljenih na partnerstvima između državnih agencija i poduzeća te dodatnim ulaganjima u tehnologije prilagođene radnoj snazi koje proširuju i povećavaju raspon zadataka koje obavljaju radnici bez fakultetske diplome. U oba stupa ove strategije potrebno je djelovanje vlade, ali sasvim drukčije od zaštite domaće proizvodnje.

Kineski izvozni stroj upozorenje je za donositelje ekonomskih politika diljem svijeta. No, uvozne barijere pogrešan su odgovor i odvlače pozornost od stvarnih prioriteta. Politika bi trebala biti vođena jasno izraženim ekonomskim, društvenim i nacionalno-sigurnosnim ciljevima. Oni obično nalažu ciljane odgovore usmjerene na relativno uske segmente proizvodnje, a u slučaju radnih mjesta, oni traže preispitivanje uloge proizvodnje u stvaranju gospodarskog prosperiteta.

© Project Syndicate, 2025.