Otkako su Izrael i Sjedinjene Države pokrenuli rat protiv Irana u veljači, globalne cijene energije naglo su porasle, a cijena sirove nafte dosegla je gotovo 115 dolara po barelu početkom ovog mjeseca. Iako je ovaj šok najteže pogodio zemlje s niskim dohotkom, on također stvara značajan pritisak na Europu s visokim dohotkom. No, to ujedno predstavlja priliku za Europu da oživi svoju zelenu tranziciju, a europske vlade to ne uspijevaju iskoristiti.

Naglašavajući rizike povezane s ovisnošću o stranoj nafti i smanjenjem konkurentnosti fosilnih goriva u odnosu na obnovljive izvore, trenutni cjenovni šok čini političke i ekonomske argumente za zelenu tranziciju jačima nego ikad. No, vlade se boje kratkoročnih političkih posljedica bijesa potrošača zbog viših cijena energije, pa se, umjesto da iskoriste ovaj trenutak za ubrzanje napretka, grčevito trude održati niske troškove za potrošače smanjenjem poreza na gorivo.

Nezadovoljstvo na izborima

Kao što je primijetio Međunarodni monetarni fond, ovaj je pristup u osnovi pogrešan. Za početak, porast cijena u Europi zapravo nije bio tako ekstreman. Budući da porezi na gorivo čine i do polovice onoga što Europljani obično plaćaju na pumpama, porast cijena bio je daleko manji od ukupnog skoka cijena sirove nafte na globalnom tržištu. Primjerice, u Njemačkoj je cijena bezolovnog goriva porasla za manje od 25 posto – s oko 1,8 eura (2,1 dolara) po litri u siječnju na 2,2 eura u travnju – iako su cijene sirove nafte skočile za više od 80 posto, s oko 60 dolara po barelu iznad 110 dolara po barelu.

Štoviše, smanjenje poreza na gorivo umanjuje državne prihode i izrazito je regresivno. Kućanstva s višim prihodima više voze, imaju veće automobile i imaju malo poticaja štedjeti gorivo čak i pri nešto višim cijenama. Taj je poticaj još manji kada se cijene drže niskima. No, oni će vjerojatnije izaći na izbore i politički izražavati svoje nezadovoljstvo, a troškovi na pumpi odmah su vidljivi, dok druge posljedice viših cijena energije, poput većih računa za grijanje, stižu mnogo kasnije, a povećanje se raspoređuje tijekom vremena.

Stoga je njemačka vlada nastojala vratiti cijene ispod dva eura po litri, što je psihološki prag nakon kojeg bi politički otpor mogao postati vjerojatniji. Druge europske zemlje provele su ili razmatraju slične mjere.

Neke europske vlade, poput španjolske, provode smanjenja poreza na proizvodnju električne energije, što je podjednako kontraproduktivno jer potiče veću potrošnju energije. Budući da obnovljivi izvori još uvijek imaju ograničen kapacitet, to će dovesti do još većeg uvoza fosilnih goriva i emisija stakleničkih plinova, dok će malo učiniti po pitanju suzbijanja inflacije. Kao i obično, suočeni s političkim pritiskom, europski čelnici žrtvuju dosljednost radi političke svrsishodnosti.

To je najočitije u činjenici da iste vlade nastavljaju subvencionirati obnovljive izvore energije i usvajanje električnih vozila, dok istovremeno žrtvuju prihode kako bi ublažile tržišne sile koje bi takve tehnologije prirodno učinile privlačnijima. Njemačka je ove godine istodobno u proračunu predvidjela tri milijarde eura za subvencije za električna vozila i 1,6 milijardi eura za smanjenje poreza na gorivo što izravno umanjuje poticaj za kupnju električnih vozila.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Naravno, čak i bez pogrešnih smanjenja poreza na gorivo, subvencije za električna vozila nisu učinkovit način za smanjenje potrošnje goriva i emisija. Isto vrijedi i za određene subvencije za obnovljive izvore energije, poput onih za solarne panele na krovovima. Oba slučaja zahtijevaju velike izdatke po jedinici izbjegnutih emisija i oba su regresivna jer si imućnija kućanstva vjerojatnije mogu priuštiti električna vozila i posjedovati kuće koje mogu podržati solarne panele na krovovima.

Slabe javne financije

Subvencije također narušavaju otpornost slabljenjem javnih financija. Iako se visoki javni dug može činiti održivim u dobrim vremenima, on znatno otežava odgovor na šokove. Budući da krize povećavaju averziju prema riziku, troškovi refinanciranja naglo rastu, što primorava vlade na rezanje potrošnje upravo onda kad je to najpotrebnije.

Bolja strategija bila bi usmjerena na jačanje europskog sustava trgovanja emisijama, koji ostaje najučinkovitiji instrument za ograničavanje štetnih emisija. Za razliku od regresivnih i skupih subvencija, sustav trgovanja emisijama vlade praktički ne košta ništa i donosi prihode koji se mogu koristiti za kompenzaciju siromašnijim kućanstvima zbog viših cijena goriva. Drugim riječima, sustav trgovanja emisijama može istovremeno ubrzati energetsku tranziciju i učiniti je pravednijom, a da pritom ne iscrpljuje državnu blagajnu.

No, sustav trgovanja emisijama je ublažen jer je Europska komisija popustila pod pritiskom lobiranja da se industriji omogući više besplatnih dozvola za emisije. Štoviše, ETS2 – proširena verzija sustava koja obuhvaća emisije iz znatno šireg spektra izvora, od zgradarstva do cestovnog prometa – odgođena je. Sada je planirano da postane potpuno operativna 2028., umjesto iduće godine.

Dosadašnji odgovor europskih vlada na energetski šok uzrokovan Iranom promašio je cilj. Umjesto subvencioniranja potrošnje energije, bilo kroz niže poreze na gorivo ili izravna proračunska sredstva, vlade bi trebale ustrajati na sustavu koji penalizira zagađenje, potiče usvajanje obnovljivih izvora energije i ostvaruje javne prihode. Iako bi takav pristup danas mogao značiti nešto više cijene goriva, on bi Europu učinio manje izloženom cjenovnim šokovima i bolje opremljenom za odgovor na krize.

© Project Syndicate, 2026.