Prema odluci Vrhovnog suda RH, br.Rev-x 74/2018 od 7. svibnja 2019. sud je odlučio da: “Protivno pravnom shvaćanju suda zauzetom u pobijanoj odluci, a sukladno onom koje je revizijski sud zauzeo nije naveden suvlasnički dio cjelokupne nekretnine (kuće i zemljišta) koji bi bio povezan s posebnim dijelom koji je predmet ugovora o osiguranju, nema za posljedicu ništavost predmetnog pravnog posla.

U slučaju suprotnosti pravnog posla s načelom jedinstvenosti nekretnine, kao posljedica nije predviđena opća odredba o ništavosti pravnog posla određena člankom 103. st. 1. ZOO-a, već je (a koju mogućnost ostavlja i odredba istog Zakona o obveznim odnosima kada predviđa mogućnost podrednog upućivanja na drugu zakonsku sankciju) za posljedicu, odredbom čl. 366. st. 3. ZV-a, određeno da taj pravni posao ne proizvodi pravne učinke.

To razlikovanje pravne sudbine pravnih poslova, onih ništavih i onih suprotnih načelu jedinstvenosti nekretnine koji u smislu čl. 366. st. 3. ZV-a ne proizvode pravne učinke, osobito se ogleda u sadržaju odredbe čl. 366. st. 4. ZV-a, koji ostavlja mogućnost izmjene (pod određenim uvjetima) ugovora koji ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, kakva bi izmjena, u slučaju prihvaćanja pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova o inicijalnoj ništavosti pravnog posla, bila pravno neodrživa.

Slijedom svega navedenog, pogrešnog su pravnog pristupa nižestupanjski sudovi kada su, uz navedena utvrđenja, uz tamo izneseno obrazloženje, ocijenili ništavim predmetni kupoprodajni ugovor.“