Ako Europljani mogu riješiti ijedan problem, onda je to problem Jugoslavije”, ustvrdio je 1991. tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos. Sovjetski Savez formalno se, i uglavnom mirno, raspao krajem te godine, ali etničke napetosti na Balkanu bile su u porastu, a Poos je bio nepokolebljiv.

Budući da je Jugoslavija europska zemlja, držao je da Europa, a ne SAD, treba upravljati sve većom krizom u toj zemlji. “Ovo je trenutak za Europu”, ponosno je izjavio. Pa ipak, u godinama koje su uslijedile, Jugoslavija je pretrpjela krvavi proces raspada, a pokazalo se da je Europa nesposobna učiniti mnogo po tom pitanju.

Danas se raspada još jedna europska zemlja: Ukrajina. Dakle, prema Poosovoj logici, na Europi je da je “spasi”. Hoće li se Europa ovaj put pokazati učinkovitijom? U grubim optužbama novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa da Europa nije dovoljno samodostatna kada je riječ o sigurnosti postoji tračak istine. Zapravo, nitko u Europi ne gaji iluziju da Europa sama može riješiti ukrajinski “problem”; od SAD-a se uvijek očekivalo da preuzme vodeću ulogu.

Ali ta stvarnost ne bi trebala prikriti doprinos Europe Ukrajini. Prema podacima Instituta za svjetsko gospodarstvo iz Kiela o potpori Ukrajini, Europa – uključujući Europsku uniju, njezine države članice, Norvešku i Ujedinjeno Kraljevstvo – prestigla je SAD kao vodeći izvor pomoći Ukrajini, s oko 125 milijardi eura (128 milijardi dolara) dodijeljenih krajem prošle godine, u usporedbi s 88 milijardi dolara iz SAD-a. Taj iznos uključivao je vojnu pomoć jednaku onoj koju je pružio SAD (oko 60 milijardi eura). Povrh toga, Europa je već izdvojila dodatnih 120 milijardi eura koji će biti isplaćeni u sljedećih nekoliko godina, dok je buduća pomoć SAD-a upitna.

Pogreška pri zaokruživanju
Kada se uzme u obzir veličina gospodarstava donatora i vojnih proračuna, nijedan doprinos nije toliko impresivan. Za SAD – gdje proizvodnja iznosi 27 bilijuna dolara godišnje – 88 milijardi dolara tijekom gotovo tri godine svodi se na pogrešku pri zaokruživanju, a 60 milijardi dolara predstavlja 7,5 posto ukupne američke vojne potrošnje, koja sada na godišnjoj razini premašuje 800 milijardi dolara.

Europsko gospodarstvo nešto je manje, ali njegova ukupna pomoć Ukrajini (uključujući pomoć Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva) i dalje košta manje od 0,6 posto BDP-a. Implikacija je jasna: financijski razlozi teško mogu biti nepremostiva prepreka “spašavanju” Ukrajine.

S političkog aspekta situacija izgleda prilično dobro i za Ukrajinu. Iako se rat odužio više od tri godine, javna podrška toj zemlji dobro se održala. Dok je entuzijazam Europljana za slanje pomoći Ukrajini splasnuo, jer je narativ David protiv Golijata koji se pokazao tako uzbudljivim na početku rata izgubio utjecaj, većina građana u gotovo svim europskim zemljama i dalje podržava nastavak podrške Ukrajini.

Amadria Park Šibenik

Danci otkrili formulu za odlične poslovne ideje

Bez stresa

Predstavljamo najbolje digitalno rješenje za inventuru bez stresa

Tvorci politika EU-a smatraju da je samo po sebi očito da bi pobjeda Rusije ugrozila samo postojanje Unije. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bila je posebno jasna po tom pitanju i predvodila je niz sankcija i drugih mjera bez presedana usmjerenih na primoravanje Rusije da krene drugim putem.

Ambicija prekrajanja Europe
Ključno je da većina europskih tvoraca politika na nacionalnoj razini dijeli uvjerenje da je potpora Ukrajini u interesu njihovih zemalja. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je jasno dao do znanja svoj prezir prema vrijednostima i normama za koje se EU zalaže, već vodi rat u sjeni sa Zapadom. Ako mu se dopusti da silom zauzme ukrajinske teritorije, što će ga spriječiti da nastavi sa svojom ambicijom prekrajanja karte Europe?

Ovaj rizik zabrinjava ne samo najbliže susjede Ukrajine, već i one za koje je, da prilagodimo sramnu izjavu Nevillea Chamberlaina, Ukrajina daleka zemlja o kojoj ljudi malo znaju. Ova zajednička percepcija prijetnje objašnjava zašto je krajem 2023. godine 26 vlada članica EU-a proguralo odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Ukrajinom. Takav bi korak trebao biti moguć samo uz jednoglasno odobrenje, ali mađarski premijer Victor Orbán odbio je podržati taj potez pa su ga čelnici EU-a zamolili da napusti prostoriju tijekom glasovanja.

U ovoj je epizodi istaknuto kako pravila EU-a, za koja je često potrebna jednoglasnost, mogu spriječiti pravodobne i učinkovite odgovore na unutarnje izazove i vanjske prijetnje. Ali također je pokazala da golema većina, ako je dovoljno odlučna, može izbjeći ometanje osobenjaka iz malih zemalja. Zapravo, velika koalicija država članica EU-a sada razmatra osnivanje zajedničkog fonda vrijednog 500 milijardi eura za obrambene projekte izvan ugovora EU-a, tako da ne podliježe vetu.

Nikakva količina europske potpore ne može u potpunosti zamijeniti političku i vojnu težinu SAD-a. Ali kada Trump pokuša pregovarati o “mirovnom sporazumu” koji koristi Putinu nauštrb Ukrajine, Europa mora biti spremna biti dorasla trenutku i pružiti Ukrajini političku i financijsku potporu koja joj je potrebna za održivost pružanja otpora. Iako Europa ne može odlučiti o ishodu rata, ona može značajno poboljšati izglede Ukrajine. Njezina će odlučnost utjecati na Trumpove i Putinove kalkulacije.

© Project Syndicate 2025.