Prava je šteta što kada govorimo o tako važnom energetskom, vanjskopolitičkom i ekonomskom projektu, kao što je južna plinska interkonekcija, moramo govoriti o unutarnjopolitički bosanskohercegovačkim pitanjima. A njih nas je ovih dana ponovno osvijestio državni tajnik SAD-a Anthony Blinken kada je uputio “ljubavno” pismo političarima u BIH neka se dogovore u provedbi i upravljanju nad tim projektom.

Projekt je iznimno važan glede novih miješanja geopolitičkih i energetskih karata u Europi, nakon agresije na Ukrajinu i nekoliko valova sankcija ruskim energentima, kako bi se oslabilo punjenje ruskog proračuna i Kremlju oslabila moć financiranja onoga što oni nazivaju specijalna vojna operacija u Ukrajini. A na njemu se prelama nekoliko interesa, pa ne treba čuditi interes američke državne administracije za rješenje ovog pitanja.

Energetsko i političko pitanje
Međutim, dominantni sukob jest onaj o prirodi uređenja Bosne i Hercegovine, poglavito entiteta Federacija BIH. Hoće li ona biti građanska, što de facto za posljedicu u praksi ima političku majorizaciju Hrvata, ili će biti zajednica triju ravnopravnih konstitutivnih naroda, pitanje je koje se prelijeva i na upravljanje javnim tvrtkama u toj zemlji.

U podneblju, koji je na sjeveru omeđen Karavankama, a neki bi rekli i željezničkim kolodvorom u Münchenu, javne su tvrtke prvorazredno političko pitanje. Za financiranje partikularnih političkih ciljeva. Što južnije, to intenzivnije. U BIH pogotovo jer se radi o lenima nacionalnih elita prezentiranih kroz projekte nacionalnih političko-interesnih pokreta.

Ne treba, stoga, čuditi, u kontekstu povijesnih gubitaka nekih političkih institucija, nasilnog ukidanja njihovih banaka i misterioznog nestanka sredstava iz njihovih trezora, želja Dragan Čovića i hrvatskog političkog korpusa za kontrolom ključne geoenergetske žile kucavice za ovaj dio Europe.

Za njih to nije samo energetsko, nego je i političko pitanje, koje im daje polugu utjecaja na daljnje procese pregovora o rješavanju pitanja kako će BIH biti uređena. Ne treba zaboraviti niti to kako bi ova infrastruktura prolazila kroz najrazvijeniji dio BIH, kroz dominantno hrvatske županije, gdje u BIH ima najviše industrije, pa je prirodna želja službenih predstavnika Hrvata imati dodatnu kontrolu nad ovim projektom, što također nije nevažno za unutarnje odnose u BIH.

A prava je šteta što u ovom slučaju moramo razgovarati samo o unutarnjim bosanskohercegovačkim prilikama, jer se na tom projektu susreću mnogi interesi. Naime, geoekonomska situacija u BIH je trenutačno takva da ta zemlja ima konekciju samo na Tursko-balkanski tok, kao jedinim kojim u Europu dolazi ruski plin.

Stoga je logičan interes SAD-a i europske energetske zajednice, koji su u konsenzusu kako i nakon rješenja spora u Ukrajini, a svaki rat završi mirom, ruski energenti više neće biti nazočni u Europi u takvoj količini kao prije rata, za diverzifikacijom plinske infrastrukture.

Ne smijemo zaboraviti niti činjenicu kako su američke tvrtke nakon izbijanja rata postale najveći dobavitelj ukapljenog plina u Europu u postotnom smislu. Takav je slučaj i na terminalu za ukapljeni plin na Krku, gdje zakupnici najviše plina dobavljaju upravo iz pravca SAD-a, a takav će slučaj biti i u budućnosti nakon zakupa svih postojećih kapaciteta od strane Prvog plinarskog društva i BP-a.

Aktiviranje juga Hrvatske
Južna interkonekcija, je stoga, prilika za povećanje trgovine ukapljenim, neruskim, plinom prema Bosni i Hercegovini, gdje mnogi analitičari očekuju povećanje potrošnje plina i veću plinofikaciju zemlje, a vjerojatno bi je koristile i kompanije koje će trgovati plinom kroz južni koridor na koji se Hrvatska planira spojiti te Plinacro već radi na osnivanju zajedničke tvrtke sa albanskim, crnogorskim i bosanskohercegovačkim operatorom sustava.

Time bi južni krak hrvatskog plinovoda naposljetku prestao biti slijepo crijevo na koje su, karikirano rečeno, spojena po dva kuhala u svakom dalmatinskom gradu. Postojeći hrvatski plinovod, pogotovo njegov južni krak, gotovo je neisplativ, jer je Hrvatska u svome južnom dijelu temeljito deindustrijalizirana. U sjevernom dijelu njegovu isplativost čuva industrija poput Petrokemije, ali i trgovina na čvorištu Drava.

Za pretpostaviti je kako bi trgovina prema BIH i drugim zemljama nakon puštanja u promet Južnog koridora, spojenog na plin iz Azerbajdžana, i južni krak hrvatskog plinovoda učinio isplativim, ili barem isplativijim. A možda se poveća i konzumacija plina u tom dijelu RH.

Vratimo se na logičan interes SAD-a za tim projektom i na ljubavna pisma iz uvoda teksta, koja ispod površine sadrže neke prijetnje za hrvatsku komponentu u BIH, ako je vjerovati medijima s uređivačkom politikom bliskima bošnjačkoj eliti. U zemljama okruženja, počevši od Makedonije, preko Kosova, pa do Crne Gore, vidjeli smo kako kod takvih interesa zemlje Kvinte, a poglavito SAD, ne pucaju praznom puškom.

Kada bi se obistinile, takva bi situacija na neko vrijeme dodatno oslabile poziciju hrvatskog naroda u BIH. Hrvatska bi se politika stoga trebala aktivnije angažirati u raspetljavanju spora oko upravljanja ovim projektom u BIH. Ako im već nije stalo do energetsko-ekonomskog interesa, ustavna kategorija posebne brige o Hrvatima u BIH bi trebao biti dovoljan razlog.