Hoće li siromašne zemlje nakon otpisa duga pojačati borbu protiv pandemije?

Autor: Anne O-Krueger , 28. siječanj 2021. u 22:00
Foto: Shutterstock

Bilo bi daleko bolje da bogate zemlje rasporede raspoloživa sredstva izravno na izdatke povezane s pandemijom, bilo kupnjom cjepiva ili zaštitne opreme te ih pošalju tamo gdje ih trebaju.

Pandemija bolesti Covid-19 proširila se globalno i neće biti gotova dok svugdje ne bude stavljena pod kontrolu. Stoga se ulažu međunarodni napori za potporu najsiromašnijim zemljama svijeta. COVAX, multilateralna inicijativa koju organizira Svjetska zdravstvena organizacija i Gavi, Savez za cjepiva, organiziraju kupnju cjepiva koja će se ravnomjerno distribuirati zemljama u razvoju.

Ovim hvalevrijednim programom već je prikupljeno oko 2 milijarde dolara, ali bit će potrebno više sredstava za okončanje svog zadatka.

Od prosinca 2020. većina bogatih zemalja svijeta naručila je dovoljno doza za procjepljivanje svog stanovništva tri puta, dok 90% ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta vjerojatno neće dobiti cjepivo do 2022.

Iako bi svaka dodatna potpora siromašnim zemljama svakako pomogla, jednostavno nema dovoljno resursa da se zadovolje sve potrebe. Stoga će svi raspoloživi resursi biti usmjereni što učinkovitije i djelotvornije za borbu protiv pandemije.

Iako su brojni komentatori pozvali na otpis duga kako bi se oslobodili resursi u siromašnim zemljama, obustavljanje obveza plaćanja gotovo sigurno nije najučinkovitija raspoloživa opcija.

Prošlog svibnja, skupina G20 pokrenula je Incijativu za privremenu obustavu servisiranja duga (DSSI) u koordinaciji s Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom.

Do prosinca 2020. odobrena je odgoda otplate otprilike 5 milijardi dolara duga čije je dospijeće trebalo biti prije lipnja 2021. za oko 40 zemalja koje su ispunjavale uvjete.

Uvjet je provođenje reformi

Problem s ovim pristupom je u tome što potrebe siromašnih zemalja nisu u visokoj korelaciji s razinom njihovog zaduženja. Ni dug ni troškovi servisiranja duga – u apsolutnom iznosu ili kao postotak BDP-a – nisu dobri pokazatelji relativnih potreba neke zemlje.

Budući da privremena obustava otplate duga nagrađuje zemlje bez obzira na to imaju li jake ili loše makroekonomske rezultate, nema jamstva da će to rezultirati dodjelom više sredstava tamo gdje su najpotrebniji za borbu protiv bolesti Covid-19.

Istina, prema Inicijativi za privremenu obustavu servisiranja duga, odgode se trebaju dodijeliti samo podnositeljima zahtjeva koji su proveli reforme u okviru programa MMF-a ili na drugi način usvojili ekonomske politike koje se smatraju prikladnim za održivi rast. Međutim, u praksi je hitnost situacije nadjačala ove uvjete.

Razmislite o Zambiji, kojoj je osam puta odobren otpis duga između 1983. i 2002. i dobila je oprost duga sukladno inicijativi za Visoko zadužene siromašne zemlje 2005.

Između 2011. i 2018., dug Zambije povećao se sa 21% BDP-a na 120%, a zatim je uslijedila privremena obustava servisiranja 165,4 milijuna dolara (0,7% BDP-a) duga sukladno Inicijativi za privremenu obustavu servisiranja duga. Unatoč tome, u studenom 2020. Zambija nije ispunila svoje obveze.

Zambijsko iskustvo ukazuje na još jedan problem s otpisom duga za pomoć siromašnim zemljama. U slučajevima kada je dug visok, privremene obustave otplate duga koje odobri jedna skupina vjerovnika jednostavno omogućavaju ostalim vjerovnicima manje sklonim oprostu da izvuku više plaćanja za servisiranje duga prije nego što uslijedi neispunjenje obveza njihovog dužnika.

Ti ostali vjerovnici mogu uključivati državne zajmodavce kao i zajmodavce iz privatnog sektora koji nisu pristali sudjelovati u inicijativi za rasterećenje duga.

Zambija je nastavila servisirati svoje dugove sve do neispunjenja obveza u studenom 2020. Sada kada se vjerovnici te zemlje dogovore o restrukturiranju duga, iznos koji će im biti na raspolaganju bit će manji nego što bi bio da je servisiranje duga bilo prije obustavljeno ranije.

Nedostatno povećanje prihoda

U slučaju Inicijative za privremenu obustavu servisiranja duga, 33 najzaduženije zemlje koje ispunjavaju uvjete za otpis duguju otprilike četvrtinu svog javnog duga Kini – najvećem svjetskom službenom vjerovniku.

Iako je Kina potpisala inicijativu i dala nešto otpisa, učinila je to pod drukčijim uvjetima od drugih sudionika Inicijative za privremenu obustavu servisiranja duga. Što je još gore, većina vjerovnika iz privatnog sektora uopće je nije potpisala.

Još jedan razlog za preispitivanje strategije otpisa duga je da nema jamstva da će se sredstva koristiti za izdatke povezane s Covidom. Razmislite o Južnoafričkoj Republici, koja ne ispunjava uvjete za potporu prema Inicijativi za privremenu obustavu servisiranja.

Poput Zambije, ona je jako povećala svoj dug, sa 22% u 2008.-09. na 82% u tekućoj fiskalnoj godini. Sada u fiskalnoj krizi, očekuje se da će njen deficit doseći 15% BDP-a.

Dok vlada Južnoafričke Republike okrivljuje Covid-19 za svoje tekuće fiskalne probleme, pravi problem je da su u prošlom desetljeću njeni izdaci rasli bez proporcionalnog povećanja prihoda.

S obzirom na to da bi Južnoafrička Republika iskusila poteškoće sa servisiranjem duga čak i bez bolesti Covid-19, ponuda otpisa duga vjerojatno ne bi oslobodila znatne resurse za borbu protiv pandemije. Može se pretpostaviti da se neke zemlje koje su već dobile otpis nalaze u istoj poziciji.

Zahvaljujući tim slabostima bilo bi daleko bolje da bogate zemlje rasporede raspoloživa sredstva izravno na izdatke povezane s pandemijom, bilo kupnjom cjepiva, osobne zaštitne opreme i ostalih potrepština i pošalju ih tamo gdje su potrebne (model COVAX) ili izravnim financiranjem domaćih kupnji.

Na taj način, zemlje s visokom, neodrživom razinom duga i dalje bi mogle dobiti potporu, ali ona bi išla prema najhitnijim izdacima, dok bi se možda trebale odgoditi obveze plaćanja drugim vjerovnicima i neopravdani fiskalni rashodi. MMF bi tada mogao podržati zemlje s neodrživim teretom duga na uobičajeni način.

© Project Syndicate 2021.

Komentirajte prvi

New Report

Close