Narativ koji podupire trenutni globalni ekonomski sustav usred je transformativnog zapleta. Od kraja II. svjetskog rata, tzv. liberalni međunarodni poredak temelji se na slobodnom protoku robe, kapitala i financija, ali ovaj se aranžman sada čini zastarjelim.

Slom zlatnog standarda, s Velikom gospodarskom krizom, značajno je umanjio benigni narativ o tržištima. Režim Bretton Woods koji se pojavio nakon II. svjetskog rata, koji se oslanjao na keynesijsko makroekonomsko upravljanje kako bi stabilizirao globalno gospodarstvo, dao je državi mnogo istaknutiju ulogu. Samo snažna socijalna država mogla je podržati one koji su pali kroz pukotine tržišnog gospodarstva.

Suparništvo SAD-a i Kine
Neoliberalni hiperglobalizacijski narativ postao je dominantan 1990-ih, sa sklonošću dubokoj ekonomskoj integraciji i slobodnom protoku financija, u mnogočemu bio je povratak narativu o zlatnom standardu benignih i samoprilagodljivih tržišta.

Međutim, priznao je ključnu ulogu vlada: provoditi posebna pravila koja su svijet učinila sigurnim za velike korporacije i banke. Koristi benignih tržišta trebale su se proširiti izvan gospodarstva. Neoliberali su vjerovali da bi ekonomski dobici od hiperglobalizacije pomogli u okončanju međunarodnog sukoba i jačanju demokratskih snaga diljem svijeta, osobito u komunističkim zemljama poput Kine.

Narativ o hiperglobalizaciji ne umanjuje važnost socijalne jednakosti, zaštite okoliša i nacionalne sigurnosti, niti osporava odgovornost vlada da ih slijede. Međutim, pretpostavio je da se ti ciljevi mogu postići instrumentima politike koji ne ometaju slobodnu trgovinu i financije. A ako su rezultati bili razočaravajući, kako se ispostavilo, ne treba kriviti hiperglobalizaciju, već nedostatak komplementarnih i potpornih politika u drugim domenama.

Hiperglobalizacija, u povlačenju od financijske krize 2008. godine, propala je jer nije mogla prevladati svoje inherentne kontradikcije. U konačnici, vlade koje su korporacijama dale moć pisanja narativa vjerojatno neće uvjeriti autore narativa da podrže domaće društvene i ekološke programe.

Dok svijet napušta hiperglobalizaciju, vrlo je neizvjesno što će je zamijeniti. Novi ekonomsko-politički okvir, koji sam nazvao “produktivizam”, naglašava ulogu vlada u rješavanju nejednakosti, javnog zdravlja i prijelaza na čistu energiju.

Stavljajući ove zanemarene ciljeve u prvi plan, produktivizam ponovno potvrđuje političke prioritete u zemlji, a pritom nije neprijateljski za otvoreno svjetsko gospodarstvo. Režim Bretton Woodsa pokazao je da politike koje podupiru kohezivna nacionalna gospodarstva također pomažu u promicanju međunarodne trgovine i dugoročnih tokova kapitala.

Još jedna paradigma u nastajanju mogla bi se nazvati hiperrealizam, po “realističkoj” školi međunarodnih odnosa. Ovaj narativ naglašava geopolitičko suparništvo Sjedinjenih Američkih Država i Kine i primjenjuje logiku nulte sume na gospodarske odnose između velikih sila.

Hiperrealistički okvir ekonomsku međuovisnost ne smatra izvorom uzajamne dobiti, već oružjem kojim bi se moglo rukovati kako bi se osakatio protivnik, kao što je to učinio SAD kada je koristio kontrole izvoza kako bi blokirao kineskim tvrtkama pristup naprednim poluvodičima i opremi za njihovu proizvodnju.

Protekcionistički pristup
Budući put svjetskog gospodarstva ovisit će o tome kako će se ti konkurentski politički okviri odvijati sami i jedni protiv drugih. S obzirom na njihovo preklapanje kada je riječ o trgovini, vlade će najvjerojatnije usvojiti više protekcionistički pristup u sljedećih godina i sve više prihvaćati vraćanje proizvodnje u zemlju podrijetla, kao i druge industrijske politike koje promiču naprednu proizvodnju.

Vlade će vjerojatno usvojiti i zelenije politike koje pogoduju domaćim proizvođačima, poput američkog Zakona o smanjenju inflacije ili će podići prepreke na granici, kao što to čini Europska unija kroz mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika. Takva politika služila bi i unutarnjem i vanjskopolitičkom programu.

U konačnici, međutim, geopolitička razmatranja najvjerojatnije će gurnuti sva druga razmatranja u stranu, omogućujući prevladavanje hiperrealističkog narativa. Nije jasno, primjerice, hoće li usredotočenost na naprednu proizvodnju koja karakterizira trenutno oživljavanje industrijske politike imati značajnog utjecaja na smanjenje nejednakosti unutar zemalja, s obzirom na to da će dobri poslovi budućnosti vjerojatno doći iz uslužnih djelatnosti koje nemaju mnogo veze s natjecanjem s Kinom.

Omogućavanje nacionalnim sigurnosnim ustanovama velikih svjetskih sila otimanje gospodarskog narativa ugrozilo bi globalnu stabilnost. Rezultat bi mogao biti sve opasniji svijet u kojem uvijek prisutna prijetnja vojnog sukoba između SAD-a i Kine primorava manje zemlje na zauzimanje strane u borbi koja ne unapređuje vlastite interese.

Imamo jedinstvenu priliku ispraviti nepravdu hiperglobalizacije i uspostaviti bolji međunarodni poredak temeljen na viziji zajedničkog prosperiteta. Ne smijemo dopustiti da je velike sile potrate.

© Project Syndicate 2023.