Američke Federalne rezerve trenutačno su u vijestima jer pritisak Bijele kuće za nižim kamatnim stopama dovodi u pitanje neovisnost Feda. No, odmah iza naslova krije se još jedno ozbiljno pitanje: regulacija banaka.

Fed i drugi bonitetni regulatori predlažu značajno smanjenje kapitalnih zahtjeva najvećih američkih financijskih institucija. To bi bio opasan potez, a Vijeće za sistemske rizike CFA Instituta (neovisno tijelo sastavljeno od bivših američkih i europskih dužnosnika, s kojima blisko surađujemo) tvrdi da bi ovaj prijedlog trebalo povući.

Definicija krize

Iako se regulacija banaka može činiti (i vjerojatno jest) beskrajno kompliciranom, jedno je načelo jednostavno: banke moraju biti financirane vlasničkim kapitalom. Banke primaju depozite i daju kredite. Ali, kada banke trpe gubitke, te gubitke u prvom redu snose njihovi dioničari. Kada dioničarski kapital nije dovoljan da apsorbira te gubitke, tada je banka nesolventna i treba je likvidirati. Sprječavanje nesolventnosti banaka i svih povezanih troškova glavni je cilj financijskih regulatora.

Velike banke vole više posuđivati, dijelom i zato što njihovi rukovoditelji dobivaju naknadu za povrat na kapital, neusklađenu s rizikom. Kad sve ide dobro, imaju veći potencijal za ulaganja. Ali, kada stvari krenu loše, banke koje su zaduženije imaju veću vjerojatnost da će propasti, čime se nameću troškovi neosiguranim štedišama i fondu za osiguranje depozita, pokreću šire navale diljem financijskog sektora i ugovaraju krediti poduzećima i kućanstvima. Za regulatore postoje dva pitanja, sada i uvijek. Kolika zaduženost banke (dug u odnosu na kapital) je dobra za gospodarstvo? I kolika zaduženost ugrožava stabilnost financijskog sustava?

Ovoga ljeta relevantni američki regulatori (Odbor guvernera Federalnih rezervi, Savezna korporacija za osiguranje depozita i Ured glavnog revizora valute) odlučili su ponovno otvoriti tu raspravu.

Usred šireg pritiska na deregulaciju, predložili su slabljenje “pojačanog dodatnog omjera financijske poluge” (eSLR), koji se odnosi samo na najveće američke bankovne holding kompanije, poznate kao globalne sistemski važne banke (GSIB), zajedno s njihovim podružnicama osiguranih depozitnih institucija (IDI). Trenutačno se od globalnih sistemski važnih banaka traži da imaju najmanje pet posto kapitala (ne više od 95% duga), a osigurane depozitne institucije moraju imati najmanje šest posto kapitala u odnosu na njihovu ukupnu zaduženost. Trenutačnim prijedlogom taj bi se iznos u prosjeku smanjio na 3,84 posto za oba subjekta. Omjer financijske poluge jednostavan je i potpuno transparentan te izbjegava bilo kakvu procjenu navodnog rizika različite imovine. To je važno imati na umu jer bi se financijska kriza mogla razumno definirati kao “ono što se događa kada su procjene rizika pogrešne”.

Uoči globalne financijske krize 2008. privatni sektor i regulatori smatrali su američke hipotekarne vrijednosne papire i mnoge povezane derivate niskim rizikom. To je bila velika pogreška. Gotovo deset milijuna američkih obitelji izgubilo je dom, a više od deset bilijuna dolara neto vrijednosti kućanstava uništeno je u nekoliko mjeseci. Isto tako, u 2010. godini, većina državnog duga eurozone smatrana je niskorizičnom – a onda, odjednom, nije. Posljedice dužničke krize eura uključivale su politički teške pakete pomoći i duboke mjere štednje, a stopa nezaposlenosti u nekim zemljama eurozone dosegla je 25 posto.

ZAGREB FINANCIJSKI FORUM

Ćorić, Primorac i vodeći bankari: Zagreb otvara velike financijske teme

crm alati

„Problem nije u trudu prodavača, nego u tome što im sustav ne pomaže”

Zato pojačani dodatni omjer financijske poluge koji nije osjetljiv na rizik igra ključnu ulogu. Cijena koju plaćaju ljudi za pogrešno određivanje pondera rizika ogromna je, a mi smo je platili više puta. Gdje će se ponderi rizika sljedeći put pokazati jako pogrešnima? Stablecoini? Kripto u širem smislu? Nebankarske financijske institucije? Tržišta u nastajanju? Nitko ne zna – i to je poanta. Sistemski važni dijelovi bankarskog sustava moraju biti zaštićeni od “nepoznatih nepoznanica”.

Prijedlog rješenja

Fed i drugi regulatori i dalje vjeruju da će kapitalni zahtjevi temeljeni na riziku zaštititi sigurnost i stabilnost banaka. Ali, uzmite u obzir ovo: od 2015. do 2024. bilance globalnih sistemski važnih banaka porasle su za gotovo 50 posto, s 10,5 bilijuna dolara na 15,5 bilijuna dolara, dok je njihova “imovina ponderirana rizikom” porasla za manje od deset posto, sa 6,09 bilijuna dolara na 6,9 bilijuna dolara. To upućuje na to da banke mogu i hoće optimizirati svoju kombinaciju imovine kako bi smanjile kapitalne zahtjeve i potencijalno raspodijelile taj kapital dioničarima – uvijek s ciljem povećanja povrata na kapital neusklađen s rizikom. Osim toga, ti isti američki regulatori javno su razmatrali izmjenu (čitaj: smanjenje) tih kapitalnih zahtjeva koji se temelje na riziku.

Predstojeće smanjenje zahtjeva za vlasnički kapital imat će za posljedicu znatni dodatni rizik za financijsku stabilnost SAD-a. Nažalost, prijedlog regulatora ne uzima u obzir mnoge moguće posljedice na bilo koji smislen način, a još manje pokušava kvantificirati popratne troškove i koristi. Njime se ne pruža dovoljna osnova za konačne regulatorne mjere. Taj bi prijedlog trebalo povući i ponovno uvesti zajedno s onim što regulatori smatraju potpunim okvirom za kapitalne zahtjeve banaka. Tada možemo imati pravu raspravu.

* Koautorica članka je Corey Klemmer, bivša direktorica za politiku u Komisiji za vrijednosne papire i burzu

© Project Syndicate, 2025.