Nova Strategija nacionalne sigurnosti američkog predsjednika Donalda Trumpa upozorava da se Europa suočava s “civilizacijskim brisanjem.” Iako je jezik namjerno snažan, temeljni problem nije neutemeljen. Europa doista riskira da postane kontinent oblikovan odlukama drugih, a ne akter koji kontrolira vlastitu sudbinu. Problem nije u dijagnozi, već u predloženom lijeku.

Kolektivno ‘mi’

U Trumpovu svjetonazoru rješenje je više nacionalizma: slabljenje Europske unije i vraćanje primata državama članicama. U stvarnosti, problem Europe nije prevelika integracija, već premala. Da bi opstala kao gospodarska, politička i vojna sila u svijetu kojim sve više dominiraju kontinentalne sile Europa mora upotpuniti svoje zajedničke institucije. Taj projekt iziskuje izrazito europski oblik nacionalizma. Unatoč svim manama, Trumpova kritika upozorava na temeljnu istinu: održiva država iziskuje političku zajednicu. Bez kolektivnog “mi”, oporezivanje djeluje kao iznuda, zakoni se doživljavaju kao nametnuti izvana, a vojnu službu postaje teško opravdati. Zašto pridonositi, surađivati ili se žrtvovati ako korisnici nismo “mi”?

Poznato je da je Benedict Anderson tvrdio da su nacionalne države društveno konstruirane “zamišljene zajednice”: dovoljno velike da se većina članova nikada neće sastati, ali dovoljno stvarne da održe međusobne obveze. Ovaj osjećaj “nas” nije retorički ukras; to je nematerijalna društvena potpora koja podržava kolektivno djelovanje. Svaki politički projekt – liberalan ili iliberalan, demokratski ili autoritaran – ovisi o tome.

Veći dio povijesti državama nije bio potreban dubok osjećaj zajedničkog identiteta jer su njihove temeljne funkcije bile ograničene na održavanje unutarnjeg mira i odvraćanje vanjskih prijetnji. Kleknuo si pred najjačom silom u blizini, plaćao za zaštitu, a inače zadržao znatnu lokalnu autonomiju. Multietnička carstva, od antike preko Habsburgovaca i Osmanlija, preživjela su zato što su od svojih podanika tražila malo osim poslušnosti i danaka.

Industrijska revolucija narušila je tu ravnotežu. Kako su proizvodnja, promet, financije i tržišta rasli, tako se povećavao i opseg onoga što se očekivalo od država. Vlade su morale graditi infrastrukturu, standardizirati jezik i mjere, obrazovati stanovništvo, regulirati industrije, pružati socijalno osiguranje i usmjeravati gospodarski razvoj. Posljedično, upravljanje je postalo stvar kontinuiranoga kolektivnog odlučivanja. Ta je preobrazba donijela strukturnu napetost. Veća tržišta i vojno odvraćanje daju prednost veličini, ali veličina također donosi veću unutarnju raznolikost jezika, kulture, povijesti i gospodarskih uvjeta. Zajednički osjećaj “nas” lakše je održati u manjim, homogenijim društvima; veće, raznolikije političke tvorevine moraju ga svojevoljno razvijati. Moderni nacionalizam pojavio se kao odgovor na tu napetost.

U 19. stoljeću njemački i talijanski nacionalisti nastojali su ujediniti u jedinstvenu političku cjelinu stanovništvo koje je živjelo pod različitim državama, s različitim zakonima, institucijama, povijestima i jezicima. Time je nacionalizam reproducirao upravo onu napetost koju je trebao riješiti jer je ujedinjenje povećavalo i veličinu i heterogenost. Rani njemački nacionalizam, osobito 1840-ih, bio je uglavnom liberalan i imao je za cilj ujedinjenje Bavarske, Württemberga, Badena, Hessena, Saske, Pruske i drugih unutar ustavnog okvira. No, politička integracija nalagala je više od pravne konsolidacije. Nalagala je izgradnju novog njemačkog identiteta – šireg shvaćanja “mi” sposobnog za održavanje zajedničkih institucija.

Italija je slijedila sličan put. Kao što je državnik Massimo d’Azeglio primijetio nakon “risorgimenta” (preporoda): “Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.” Država je postojala, ali je nacionalni identitet zaostajao. Europa se danas suočava s istim problemom. EU je već stvorila golemo unutarnje tržište i složen, možda i nezgrapan, regulatorni sustav. No, nije uspjela razviti odgovarajući politički identitet. Posljedica toga je politička tvorevina koja je ekonomski integrirana, ali politički tanka: dovoljno snažna da regulira, preslaba da zahtijeva lojalnost kad su potrebne stvarne žrtve.

Trumpov recept, napuštanje europskog projekta u korist nacionalnog suvereniteta, gurnuo bi Europu u pogrešnom smjeru. To bi smanjilo tržišta, ugušilo inovacije i ulaganja te smanjilo pregovaračku moć EU-a u svijetu u kojem veličina sve više određuje ishode. To bi također značilo manje i slabije vojske, onesposobljene fragmentiranom nabavom, nekompatibilnim sustavima i kroničnim problemima koordinacije.

Digitalna revolucija

Domaća aplikacija koja olakšava svakodnevno upravljanje novcem

Umjetna inteligencija

AI alati dostupni svima ulaganje su u gospodarski i društveni napredak

Asimetrije moći

Te ugroze nisu teorijske. Ruski predsjednik Vladimir Putin ne skriva želju da velik dio Europe uključi u rusku sferu utjecaja, a Trumpova administracija pokazala je spremnost da unovči europsku ovisnost o američkom sigurnosnom kišobranu. Nedavni trgovinski sporazum između SAD-a i EU-a, prema kojem je Europska unija prihvatila carinu od 15 posto na svoj izvoz u SAD, a pritom nije uvela carine na američku robu, naglasio je asimetrije moći koje su u igri.

Taj ishod trebao bi biti otrežnjujući, osobito za europsku krajnju desnicu. Mnoge nacionalističke stranke pretpostavljaju da retoričko usklađivanje podrazumijeva zajedničke interese, ali Trumpov svjetonazor “Amerika na prvome mjestu,” eksplicitno osmišljen da podređuje tuđe interese interesima SAD-a, teško da je održiva osnova za trajni savez. Kao što je talijanska premijerka Giorgia Meloni već otkrila, ideološka srodnost ne znači povoljan tretman kada se strateški interesi razilaze.

Pouka za EU je jasna: Europa ne može postići stratešku autonomiju bez središnje vlasti koja može djelovati u njezino ime, a takva vlast ne može opstati bez jasno definiranog političkog identiteta. Učinkovito odvraćanje iziskuje integrirano zapovjedništvo, zajedničku nabavu, jedinstvenu industrijsku bazu i sposobnost oporezivanja i trošenja.

Vojska financirana porezima na razini EU-a, pak, pretpostavlja vladu s pravom moći i demokratskom odgovornošću, a obje su ukorijenjene u europskom osjećaju “nas”. Naravno, izgradnja europskog nacionalizma neće biti laka. Povijesno gledano, bila je olakšavana potrebom suočavanja s agresivnim “njima”, što Europa sada ima. Za to će biti potrebna mašta, vodstvo, politička volja i institucionalne reforme. Alternativa sve više podsjeća na ono što Trump sam naziva brisanjem: ekonomsku marginalizaciju, vojnu ovisnost i političku nevažnost u svijetu koji oblikuju drugi.

Europa postoji. Ranije generacije političkih vođa stvorile su je uspostavljanjem zajedničkih tržišta, ugovora i institucija. Zadatak je sada stvoriti Europljane. Bez zajedničkog osjećaja “nas” kolektivno djelovanje koje Europa sada hitno treba bit će nemoguće. Kontinent će ostati formalno integriran, ali funkcionalno nemoćan.

© Project Syndicate, 2026.