Ruski napad na Ukrajinu za Europsku uniju, ekonomski gledano, u prvom redu potencira izazove koji proizlaze iz njezine energetske ovisnosti. Procjenjuje se da Europa iz Rusije uvozi oko 40 posto plina i 35 posto sirove nafte.

To se ne da riješiti ili supstituirati preko noći, a u izražavanju zabrinutosti oko sigurnosti opskrbe ruskim energentima pogledi analitičara mahom su već usmjereni na sljedeću zimu. Posve je razumljivo, dakle, što je spektar oštrih sankcija mimoišao embargo na uvoz energenata.

Daleko je to od normalnih tokova, transakcije su iz više razloga otežane. Sve te bojazni i neizvjesnost jasan odraz imaju u cijenama energenata na svjetskim burzama. No, iako su pritom u prvom planu prirodni plin i nafta, čija su kretanja cijena jako zaokupljala pažnju i mnogo prije nego što je Vladimir Putin pokrenuo vojne snage na Ukrajinu, u novije vrijeme zbog rasta cijena sve je više u fokusu i ugljen.

Globalna tržišta su se i kod ugljena suočila s ograničenjem opskrbe i prije invazije na Ukrajinu, ali ona je osjetno pogoršala stvari. Terminski ugovori na ugljen u proteklih mjesec dana su se vinuli za 70 posto, a na godišnjoj razini cijena im je porasla 350 posto.

Među analitičarima posljednji se rastući val u dobroj mjeri pripisuje upravo rastu potražnje zbog nastojanja europskih država da supstituiraju ruski plin i ugljen. I u slučaju ugljena, naime, EU se uvelike (40-ak posto) oslanja(la) na uvoz iz Rusije.

Iz više europskih država sad se najavljuje ponovno pokretanje elektrana na ugljen i/li rudnika koje su bile zatvorile, a neke revidiraju terminske planove zatvaranja tih elektrana (kao i nuklearnih) koje su prethodno zacrtale u okviru ambicioznog Zelenog plana odnosno zelene energetske tranzicije EU.

Nije vrijeme tabua
Talijanski premijer Mario Draghi svojim je parlamentarcima nedavno poručio da će se elektrane na ugljen možda trebati ponovno otvoriti kako bi se kratkoročno popunili nedostaci energetskih potreba.

Njemački ministar klime i gospodarstva Robert Habeck također je ovih dana rekao kako je moguće odgađanje “ukidanja” ugljena i nuklearne energije. “Nema tabua”, izjavio je na javnoj televiziji. Da u ovoj situaciji nema tabua ponovio je i Frans Timmermans, povjerenik EK za Europski zeleni plan. Stvari su se promijenile, kaže, povijest je prije tjedan dana napravila vrlo nagli zaokret i s tim se moramo pomiriti.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Još prije godinu dana, u lanjskom ožujku, EK je na plan Poljske da produži koncesiju, tj. radni vijek za tamošnji rudnik u Turowu povrh prvotnog plana, priprijetila onemogućavanjem pristupa fondu za zelenu tranziciju.

Taj je fond osmišljenom u okviru cilja EU o klimatski neutralnom gospodarstvu do 2050. kao pomoć regijama za gašenje industrije fosilnih goriva i zamjenom za “zelene”, uključujući prekvalifikacije radnika. Poljska, međutim, zapošljava više od polovice od ukupnog broja zaposlenih u europskoj industriji ugljena, pa joj je i teže uklopiti se u ciljeve EU predviđenom dinamikom.

Timmermans je, uz ostalo, rekao kako je nešto dulje korištenje ugljena prije prelaska na obnovljive izvore moguće provesti u skladu s klimatskim ciljevima EU.

Slabe brine dugi rok
S tim u vezi naveo je upravo primjer Poljske. Ona, kao i još nekoliko drugih zemalja imale su planove za tranzit iz ugljena, uz privremeni prelazak na prirodni plin, a potom na obnovljive izvore energije. “Ako ostanu dulje s ugljenom, ali odmah prijeđu na obnovljive izvore energije, to bi još uvijek moglo biti unutar parametara koje smo postavili za našu klimatsku politiku”, rekao je.

Ipak, sagledavajući aktualnu situaciju s energentima dio stručne javnosti smatra da europska energetska tranzicija, prema kojoj bi EU do 2050. trebala počivati na obnovljivim izvorima (uz prirodni plin kao ključno “prijelazno” rješenje), više nije tako izvjesna, tj. da je u opasnosti. Istodobno, mnogi u EU, pogotovo u slabije razvijenim, siromašnijim državama članicama, više se zapravo pribojavaju cijena energenata, i to ne samo u kratkom roku već i dugoročno.

To se umnogome povezuje i sa zahtjevima Green Deala. Koliko god je ukrajinska kriza brutalno podsjetila da je energetska politika ujedno i sigurnosna, neki će u vezi s tim sporazumom i ciljevima oko obnovljivih izvora reći i da je dovoljno pogledati npr. koliko su puta cijene litija danas više nego prije godinu dana.

Time sugeriraju da potenciranje ubrzanog ulaganja u OIE i prateću infrastrukturu vodi ka trajno visokim cijenama energije koje će osobito pogoditi manje razvijene države članice.

Nije osobito utješno, ali povjerenik za Europski zeleni plan je govoreći o energetskim izazovima u kontekstu ukrajinske krize poručio i kako “ne postoji način zaobići činjenicu da će europski potrošači patiti”.