Donošenje ekonomskih i financijskih politika obično se kreće kao klatno. Iza euforije o potencijalu državnog djelovanja obično slijedi nazadovanje, razočaranje i smanjene ambicije.

Retorika “može se učiniti” ustupa mjesto ograničenjima i pravilima “ne smije se raditi”. Tu se sada nalaze mnoga napredna gospodarstva, nakon razdoblja potrošnje raste otpor širenju uplitanja države.

Prethodni obrati u kretanju klatna politike danas se pamte kao povijesne prekretnice. Razmotrite 1970-e, koje su počele s velikim povjerenjem u to da vlade mogu riješiti svaki problem upravljanjem potražnjom po keynesijanskim načelima.

Obrat je uslijedio i 1976. godine, kada je britanski premijer James Callaghan u govoru na Konferenciji Laburističke stranke priznao: “Mislili smo da se možete potrošnjom izvući iz recesije… Iskreno vam kažem da ta opcija više ne postoji.”

Može li se dug ikada vratiti?

Sljedeća desetljeća sadržavala su nova općeprihvaćena uvjerenja usredotočena na smanjenja deficita, ograničenja duga i fiskalna pravila. Kao što je britanska premijerka Margaret Thatcher naglasila osamdesetih godina, “ne postoji alternativa” – slogan koji će ponoviti njemačka kancelarka Angela Merkel tijekom dužničke krize u eurozoni.

Do tog trenutka, politički ciklus ponovno se preokrenuo. Nakon globalne financijske krize 2008. vlade su se prvotno usredotočile na koordinaciju fiskalnih poticaja. Međutim, nakon 2010. ponovno je izražena zabrinutost zbog razine duga te su povučene poticajne mjere.

Ta naknadna štednja nanijela je znatne gospodarske troškove, stvarajući još jedan novi konsenzus protiv pravila “ne smije se učiniti” i u korist potrošnje za poticanje gospodarstva.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Odgovor na pandemiju bolesti Covid-19 donio je novi preokret. U početku se bilo koji iznos državne potrošnje činio prikladnim, doista potrebnim, za ublažavanje brutalno destruktivnih učinaka zatvaranja gospodarstva.

Svi su se morali složiti s općom ekonomskom dijagnozom, a državna potrošnja na razvoj cjepiva pokazala se jedinstveno učinkovitom, što je donijelo masovne ekonomske prinose i spriječilo neizreciv broj smrti i skupih hospitalizacija.

Brzi dolazak cjepiva izazvao je opću euforiju zbog transformativnog potencijala javne potrošnje. Više ljudi računalo je da će javna politika popraviti pohabano društveno tkivo, zaključivši da situacija zahtijeva još više potrošnje. Zabrinutost zbog tradicionalnih makroekonomskih okvira, gospodarskih ciklusa i proizvodnog jaza otklonjena je.

Čak i u sumornim okolnostima 2020., tadašnji američki predsjednik Donald Trump uspio je zadržati značajnu razinu popularnosti koristeći moć državne potrošnje. Milijuni američkih kućanstava dobili su isplatu poticaja ukrašenih predsjednikovim potpisom.

Slično tome, britanski premijer Boris Johnson i njegovi kolege konzervativci ostvarili su spektakularnu izbornu pobjedu u prosincu 2019. zasnivajući sve na obećanju da će revitalizirati englesku sjevernu industrijsku zonu koja je nazadovala. Izaberite torijevca i dobit ćete tvornicu, obećali su.

Taj model “može se učiniti” predstavlja zakašnjeli odgovor na logiku kamatnih stopa i duga tijekom 2010-ih, kada je zaduživanje države zbog niskih stopa u stvarnosti postalo besplatno. Ekonomski odgovor na Covid-19 nalikovao je mobilizaciji za rat, stvarajući dojam da je za pobjedu bio potreban samo jedan usklađeni poticaj, bez obzira na cijenu.

Ali ratovi su nepredvidljivi, a njihovo trajanje nedokučivo. Poznato je da Prvi svjetski rat nije završio do Božića 1914. godine. Ratovi, kao i širenje virusa, mogu se nastaviti, čime se postavljaju pitanja o nastalom dugu.

Može li se ikada vratiti? Ratovi i pandemije također su često prepuni spektakularnih primjera prekomjerne potrošnje. Rasipnost je neizbježna u neizvjesnosti. Ali to vrijedi i za naknadnu spoznaju da nije bilo besplatnog ručka: trošenje na ratne napore isključuje druga korisna ulaganja.

Precizno ciljane mjere

Rasprave o prikladnosti fiskalne potrošnje često su potaknute političkim skandalima – od kojih mnogi mogu imati transnacionalni učinak. Najnoviji primjer dolazi iz Austrije, gdje je Sebastian Kurz podnio ostavku na mjesto premijera nakon optužbi da je koristio državna sredstva kako bi osigurao pozitivno medijsko izvještavanje za sebe i svoje političke saveznike.

Političar koji je karijeru napravio od karizme, a ne od političkih ideja, Kurz nas podsjeća da su suvremene rasprave o proračunu obično vrlo personalizirane. Još 1976. mnogi promatrači pripisuju Callaghanovo iznenadno obraćenje na fiskalno poštenje intelektualnoj uvjerljivosti njegova zeta, ekonomista i novinara Petera Jaya.

Danas se politička neizvjesnost u SAD-u može pratiti do tvrdoglavih osobnosti senatora Joea Manchina iz Zapadne Virginije i Kyrsten Sineme iz Arizone. U Njemačkoj je odlučujuća postizborna borba između Christiana Lindnera iz liberalnih Slobodnih demokrata i Roberta Habecka iz Zelenih za ključnu poziciju ministra financija.

A u Velikoj Britaniji pojavljuje se novo rivalstvo između Johnsona i ministra financija Rishija Sunaka. Naglasak na osobnostima i skandalima možda je suštinski dio političkog teatra, ali je neprimjeren. Vlade se suočavaju s materijalnim pitanjima i hitnim zadaćama, od suzbijanja virusa do sprečavanja katastrofalnih klimatskih promjena.

Nijedan od tih ciljeva ne može se postići jednostavno kroz nenamjensku potrošnju. Rješenja iziskuju precizno ciljane mjere čiji su troškovi točno određeni. Kada ste suočeni s golemim izazovom, nema gorega od trošenja oskudnih resursa ili trošenja samo radi potrošnje.

Pitanje, dakle, nije koliko novca treba potrošiti, već kako se novac najbolje može potrošiti da se osigura snošljiva, održiva budućnost. Trebamo više usredotočenosti, manje rasipnosti.

© Project Syndicate 2021.