U nekoliko proteklih izbornih utakmica nakon isporučenih velikih projekata u Hrvatskoj se nisu ubirali politički poeni na izborima.

Poznat je primjer autoceste od Zagreba do Splita, jer realizirani san Hrvata o spajanju sjevera s jugom odnosno morem tadašnjoj Vladi nije donio pobjedu na parlamentarnim izborima. Sad imamo novu situaciju.

Ne jedan veliki i isporučeni projekt doslovno povijesnog značaja, već njih nekoliko – izgrađen je Pelješki most i Hrvatska je ušla u euro područje i Schengen. Tako se po prvi put približavaju izbori u ozračju jakog trenda konvergencije, a europska monetarna unija čiji smo dio je samo srce EU-a.

Turizam nije rješenje
Kroz silnice konvergencije očekuje se da će doći do prelijevanja kapitala i nekih bitnijih institucionalnih prepreka nema za ulazak velikih igrača. Hrvatska uživa rentu položaja, vrlo je blizu razvijenim velikim tržištima, a jedan od kriterija može biti i dobar lifestyle. Međutim, za brže privlačenje investitora pretpostavke su vezane uz otvoreniji ekonomski model, a smatra se da je sporost javne administracije za prilagodbe svojim procesima pritom glavni inhibitor.

Za jak poslovni sektor odlučujuće je stoga hoće li se brzo stvarati novi prostor za investitore, a to znači da se javni sektor mora odreći svoje dominacije u korist ubrzavanja novog investicijskog ciklusa. Tome u prilog govore ocjene da se više ne može živjeti samo na domaćoj i turističkoj potrošnji; štoviše stručnjaci tvrde da su ultimativno potrebne investicije u industrijskom sektoru 4. generacije.

Dobar primjer što činiti je Irska koja danas ima udjel industrije u BDP-u veličine 35%, prosjek EU-a je 20%, a Hrvatska je na oko 14%. Irska prerađivačka industrija prije 15-ak godina nije na kontinent plasirala npr. 2,5 milijarde eura mliječnih proizvoda, a to čine danas. Dakle, hrvatski ekonomski sustav trebat će se očito približiti i strukturirati tako da ga prepoznaju ne samo domaći investitori nego i strani.

Primjeri su i Slovenija, Češka i Slovačka. Prilagodivši svoje ekonomske sustave i smanjivši udjel države, te su države postale privlačne za ulaganja i sad je susjedna ‘dežela’ na prosjeku BDP-a Unije, a Hrvatska na 70%. Međutim za to je potreban novi društveni dogovor, a neke su šanse već propuštene što nije dobar signal.

Stoga, je li političkim elitama danas u Hrvatskoj, kao u Sloveniji prije 10-ak godina, prihvatljiv koncept dogovora oko temeljnih pitanja koja se odnose na ekonomiju? To je pitanje bitno za sve, a možda presudno za nove generacije.

Kao podloga na temu kako se može imati ono što zapravo kao da nemate jer su potencijali neiskorišteni, prilikom “glasovanja” za ili protiv ovog dogovora morali bi na umu imati svaki talent koji se ovdje nije mogao realizirati, kao i da ljudi emigriraju u okruženje koje je privlačno i gdje će se razvijati.

Javni sektor u Hrvatskoj još uvijek kontrolira oko 45% posto BDP-a, a od financijske krize 2008. istiskivao je privatni sektor u ukupnim investicijama. Suprotno tome poznato je da tamo gdje Vlada dominira, privatni ulagači ne ulaze u investicije. Nove silnice konvergencije trebale bi djelovati kontra toga, a u dva smjera. Prvi je vezan uz preveliko oslanjanje na europske izvore financiranja u čemu se zanemaruje da su nužna direktna strana ulaganja.

To znači prilagodbe najboljim praksama unutar europske monetarne unije, također u pogledu regulacije tržišta rada te ukidanje cijelog niza regulatornih propisa. U mozaiku koji čini pravi okvir za potrebni rast i razvoj drugi smjer je vezan uz tzv. imigracijski šok koji je po mnogima potreban.

U Njemačkoj danas nedostaje milijun radnika, a po nekim procjenama u Hrvatskoj je potrebno još 300.000 ljudi, jer je toliko ljudskog potencijala izgubljeno u proteklih 10 godina na različitim razinama kvalificiranosti.

Nova poluga razvoja
Za navedeno su potrebne sustavne politike i ako se otvori tržište rada, a ubrzaju i liberaliziraju procesi, nebitno je otkud će doći radna snaga – jer ako nudite dobru plaću, doći će iz cijelog svijeta.

Za ovu kompletno novu polugu razvoja procjenjuje se da 4 do 5 milijardi eura godišnje trebaju iznositi investicije, kao i da je optimalan rok za stvaranje uvjeta od 3 do 5 godina. Trenutno je pak ova priča u sjeni druge, a ta je da Hrvatska ima oko 35 milijardi eura štednje građana.

Vladina je namjera upravo s narodnim obveznicima ‘uzeti’ dio slobodne štednje, čime se zapravo uvlačimo još dublje u državnu ekonomiju. To je posve drugačiji kontekst od institucionalnog okvira monetarne unije koja naglašava tržišnu orijentaciju ekonomskog sustava, slobodu kretanja kapitala i slobodno poduzetništvo.

Potpore za rast i razvoj se ovdje ne dobivaju kao npr. u Austriji, ovdašnja državna razvojna banka tek na kratko je i davnih dana ulazila u equity, a mirovinski fondovi rijetko ulažu u mala i srednja poduzeća. Ukratko slabi su uvjeti da bi se iz postojećeg korpusa gradile velike, transformacijske biznis priče.

A najzanimljivije u svemu je da se Lijepa naša, piše na početku hrvatskog Ustava, temelji na slobodi poduzetništva i privatnog vlasništva. U tom kontekstu jaka država znači nešto posve različito od dominantne uloge države.