Jedan od ključnih ekonomskih izazova našeg vremena je kako raspodijeliti vrijednost koju stvaraju revolucionarne tehnologije, kao što su generativna umjetna inteligencija i nedavne inovacije u biomedicini i proizvodnji koje se oslanjaju na ogromnu računalnu snagu. Kako bi se poboljšao životni standard, prednosti transformativnih tehnologija moraju biti široko rasprostranjene. Do sada je, međutim, te koristi monopolizirala mala skupina tehnoloških milijardera.

Izvršni direktor Tesle Elon Musk pravi je primjer toga. Većina ljudi priznaje da Musk nije zaslužio 56 milijardi dolara godišnje naknade koju mu je upravni odbor tvrtke pokušao dati 2018., s obzirom na relativno skromnu dobit Tesle i godine gubitaka. No, odbor je tvrdio da je ta ogromna svota potrebna kako bi se Muska potaknulo da ostane u tvrtki, što je toliko neutemeljeni argument da je sudac iz Delawarea nedavno poništio “nedokučivi” kompenzacijski paket odbora.

Musk nije jedini
Ali Musk uopće nije jedini. Drugi tehnološki divovi, poput Alphabeta (Googleove matične tvrtke) na sličan način obasipaju svoje izvršne direktore velikim plaćama i dioničkim opcijama pod krinkom zadržavanja vrhunskih talenata. No, stvarni doprinos rukovoditelja koje se smatraju zvijezdama često je nejasan. Značajno je da klasična studija ekonomista dobitnika Nobelove nagrade Bengta Holmströma i Paula Milgroma iz 1991. ukazuje na to da poticajna sredstva funkcioniraju samo kod jednostavnih zadataka s mjerljivim ishodima koje izvršava jedan radnik; u takvim slučajevima naknada se može izravno povezati s pojedinačnim učinkom.

Nasuprot tome, višestruka priroda uloga izvršnih direktora otežava procjenu njihovih pojedinačnih doprinosa. No, s obzirom na to da su mjerni podaci za mjerenje uspjeha izvršnih direktora, poput cijena dionica, oblikovani zajedničkim naporima brojnih zaposlenika i nasumično, moglo bi se tvrditi da bi oni posljednji trebali dobiti novčane poticaje.

Štoviše, ogromna dobit velikih tehnoloških tvrtki odražava njihovu tržišnu snagu, koju su postigle pružanjem korisnicima “besplatnih” usluga poput pretraživanja i e-pošte dok prikupljaju osobne podatke i materijal zaštićen autorskim pravima za obuku modela umjetne inteligencije. Uslijed nedostatnih provjera konkurentnosti, kvaliteta tih usluga postupno se pogoršavala – što je trend koji je autor i tehnološki aktivist Cory Doctorow opisao kao “Enshitification” (usravanje). Istodobno, sve su očitiji štetni učinci poslovnih modela velikih tehnoloških tvrtki, od bujanja dezinformacija i manipuliranih video zapisa (deepfakeova) do senzacionalističkih naslova (clickbaitova).

Pojava generativne umjetne inteligencije dodatno je potaknula zabrinutost zbog dominacije tehnoloških divova na tržištu jer pisci, umjetnici i drugi kreativni profesionalci smatraju da je njihova egzistencija narušena velikim jezičnim modelima koji nekažnjeno zaobilaze ograničenja autorskih prava.

Potkopavanje sporazuma
Ne mora biti tako. U nedavno objavljenom eseju, ekonomist s MIT-a David Autor tvrdi da tehnologije umjetne inteligencije u nastajanju mogu nadopuniti vještine ljudskih radnika, posebno onih, poput medicinskih sestara, koji obično ne primaju poticajne plaće.

Slično tome, istraživanje Autorovih kolega s MIT-a Erika Brynjolfssona, Danielle Li i Lindsey Raymond otkriva da umjetna inteligencija značajno povećava produktivnost radnika pozivnog centra. Sve u svemu, takve studije upućuju na to da bi generativna umjetna inteligencija mogla povećati količinu posla kreativnim slobodnjacima odnosno freelancerima umjesto da ih zamijeni.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ali sustavne promjene iziskuju više od individualnih napora. Velika moć velikih tehnoloških tvrtki nalaže intervenciju države kako bi se osiguralo da se vrijednost koju stvaraju, kao i vrijednost koju izvlače kroz monopolske rente, pravedno raspoređuju među radnicima i potrošačima.

Kako bi se ograničila tržišna snaga velikih tehnoloških poduzeća i osiguralo da nove tehnologije koriste svima, države moraju ulagati u razvoj digitalne javne infrastrukture. Koncept skupa tehnologija otvorenih standarda, koji se sastoji od digitalne identifikacije, platnog sustava i platforme za razmjenu podataka, posljednjih je godina dobio zamah u krugovima koji se bave gospodarskim razvojem, a takvi bi okviri mogli pojednostavniti i pružanje javnih dobara.

Ali postizanje toga nalaže promjenu načina razmišljanja. Digitalna javna infrastruktura, koja se obično smatra samo sredstvom za pružanje državnih usluga pojedincima, ima potencijal postati moćna platforma za olakšavanje interakcije među državama, poduzećima i građanima.

Uspješno tržišno gospodarstvo djeluje kao partnerstvo između države i privatnog sektora. U okviru takvog sporazuma, tvrtkama je dopušteno upravljati vlastitim poslovima, pod uvjetom da su u skladu sa zakonima i propisima, plaćaju porez na dobit i naplaćuju poreze svojim zaposlenicima.

Međutim, velike tehnološke tvrtke potkopale su ovaj implicitni sporazum iskorištavanjem različitih pravnih rupa kako bi smanjile svoja porezna opterećenja, kompromitirajući kvalitetu svojih usluga i rutinski kršeći zakone o autorskim pravima. Došlo je vrijeme za uspostavu učinkovitih i potrebnih institucionalnih mehanizama kako bi se osiguralo da potencijalno transformativne tehnologije koriste svima, a ne samo nekolicini privilegiranih. 

© Project Syndicate 2024.