Nalazimo se na kraju desetljeća koje nema imena, 2010-te ne mogu zapravo govoriti o sebi, a ta je konfuzija samo djelomično nastala iz semantike. Dok se je izraz “nulte godine” upotrebljavao za prvo desetljeće 21. stoljeća, malo ljudi bilo bi zadovoljno s nazivom “desete” godine za ovo proteklo desetljeće. Prije jednog stoljeća nije bilo potrebe za zabrinutost po pitanju takve kategorizacije: 1910-te bile su jednostavno doba Velikog rata.

No, naša semantička nesigurnost također odražava dublji problem o analizi i istini. Dok ljudska civilizacija traži značenje u svojem decimalno uređenom pojmu vremena, jezik nudi etikete kojima bi se obuhvatilo raspoloženje svake generacije. Gledajući unatrag, “dvadesete”, “tridesete”, “četrdesete”, “pedesete”, “šezdesete”, “sedamdesete”, “osamdesete” i “devedesete” evociraju snažne asocijacije. Čim se spomenu “šezdesete” na um nam pada optimizam, pobuna mladih, obećanje o globalizaciji u začetku i ideja o “jednom svijetu”. Nadalje, jedna lekcija glasi: da bi desetljeće imalo upečatljiv duh, ono se mora podudarati sa stvarnošću koja se može jasno i na istinit način opisati.

Stvaranje europske valute
Začudo, između 1960-tih i 1860-ih može se povući velika paralela. Od Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera do Beatlesa i Rolling Stonesa, svako desetljeće urodilo je transformacijskom muzikom. Preokooceanski parobrod pokazao se u jednakoj mjeri revolucionarnim kao što je to bio slučaj s putničkim zrakoplovom jedno stoljeće kasnije.

U slučaju Sjedinjenih Američkih Država, svako je razdoblje bilo obilježeno jednim krvavim sukobom – Građanskim ratom i Vijetnamskim ratom – koji je redefinirao nacionalni ideal. Čak i svjetovna povijest monetarne politike sadrži začuđujuće paralele. Za vrijeme cara Napoleona III i ponovno za vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea, Francuska se zalagala za stvaranje europske valute u cilju preuređenja monetarnih odnosa na globalnoj razini.

Za razliku od toga, pola stoljeća nakon šezdesetih uglavno obilježava sumorno raspoloženje. 1810-te i 1910-te bila su doba razbijene nade i izgubljenih iluzija. Velebne transformativne vizije – bilo da se radi o Napoleonu I u Francuskoj, Caru Aleksandru u Rusiji ili predsjedniku Woodrowu Wilsonu u SAD-u – našle su se u koliziji sa stvarnošću nacionalnih projekata, socijalnih animoziteta i ekonomskih šokova (osobito tijekom poslijeratnog razdoblja deflacije).

Grandiozna retorika
Napoleon, Aleksandar i Wilson zamišljali su svijet vođen i pacifiziran racionalnim zakonom. No, svatko je od njih ubrzo postao predmetom sprdnje i ismijavanja. Dok je Napoleon ocrnjen kao bauk, a Aleksandar kao pokvareni reakcionar, Wilsona su ismijavali kao prezbiterijanskog propovjednika kojega su zavarali sofisticirani europski praktičari realpolitike.

Godina 2010. također je počela s grandioznim retoričkim obećanjima i herojskim političkim ličnostima koje nude nadu. Američki predsjednik Barack Obama 4. lipnja 2009. godine održao je najbolji od svojih brojnih istaknutih govorničkih nastupa. U njegovom govoru o “Novom početku” u Kairu, inzistirao je “da Amerika i islam nisu uzajamno isključivi i ne trebaju se natjecati. Umjesto toga, oni se preklapaju i dijele zajedničke principe – principe pravde i napretka; tolerancije i digniteta za svako ljudsko biće”.

Taj argument nije nikamo doveo. Obama je majstorski izgradio privid nade, no ne i njenu aktualizaciju. Arapsko proljeće završilo je gorkim razočaranjem, kroz represiju, građanski rat, jad i smrt. Kao što je često slučaj, političko razočaranje imalo je pandan na području ekonomije. No, tvrdoglava dezinflacija 2010-ih prilično se razlikovala od najvećih deflacijskih epizoda koje su uslijedile nakon Napoleonskih ratova i Prvog svjetskog rata. Makroekonomski uvjeti tijekom 2010-ih nisu bili rezultat namjernog pokušaja zamjene ratnih financija fiskalnom stabilnošću.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Umjesto toga dezinflacijski pritisak bio je potaknut kombinacijom globalizacije i tehnoloških promjena. Povrh toga, u očima javnosti, loši ekonomski rezultati tumačeni su kao simptom političkih pogrešaka i lošeg upravljanja tijekom i nakon financijske krize iz 2008. Tijekom povijesti, razdoblja postojane inflacije obično su ukazivala na ostvarenje obećanja, dok je posljedica dezinflacije i deflacije da sve odmah izgleda istovremeno jeftinije i nedostupno.

Kad dođe kraj inflaciji, društvo ostaje kao Tantal, koji se očajnički pokušava dočepati nečega što mu je nedostižno (u slučaju središnjih banaka to “nešto” je sama inflacija). Međutim, u govoru studentima iz 2013. Obama se usredotočio na nadu: “cinici mogu biti najglasniji – ali obećajem vam da će oni najmanje postići”. Nažalost, on je ponovno bio u krivu. Cinizam je neizbježan odgovor na razdoblje prevelikih obećanja i loše realizacije.

Nastupanje cinizma stvara uvjete za “postčinjeničnu” politiku. Samo zato što nisu imali Twitter niti išta sličnog njemu, niti jedan američki političar 19. stoljeća nije mogao doseći litaniju laži predsjednika Donalda Trumpa. Prema podacima koje je naveo Washington Post, Obamin nasljednik izjavio je preko 15.000 “lažnih tvrdnji ili tvrdnji koje iskrivljuju činjenice” od stupanja na dužnost.

Rušenje globalnih pravila
Amerika je obećala da će biti zemlja jednakih mogućnosti. No, ona u ovom trenutku zaostaje za većinom naprednih gospodarstava po pitanju socioekonomske mobilnosti. Europa je obećala da će biti domenom tolerancije i zajedničkih vrijednosti. Međutim, takvi stavovi nadjačani su valovima migracija i ostalim silama globalizacije. Što je još relevantnije, tijekom 2010-ih, prekršeno je obećanje o poretku temeljenom na globalnim pravilima.

Stav koji je prevladavao nakon 1945. godine u ovom je trenutku predmet nadmetanja između zemalja koje sebe smatraju starinskim velikim silama. Svaka je opremljena ne samo vojnom moću, već i određenim skupom ideja. Stoljećima su “desete” godine bile antiteza “šezdesetih”. One su bile vrijeme u kojem je smjelost nade zamijenio očaj, razočaranje i obmana. One su kao takve bile uvelike razorne i destruktivne. Oporavak će iziskivati znatnu količinu vremena i samo će neki od nas imati privilegiju doživjeti 2060-te.

© Project Syndicate, 2020.