Zašto su cijene hrane počele divljati preko noći? Istina je vrlo jednostavna

Autor: Miroslav Kuskunović , 24. kolovoz 2021. u 05:33
Foto: Shutterstock

Kada imate malu proizvodnju onda ste ovisni o uvozu i svaki poremećaj u svijetu već godinama utječe na nestabilno tržište kakvo je hrvatsko, a te globalne promjene prvo udare na novčanik običnih potrošača.

Pogled na cijene hrane u trgovinama ovih dana zastrašuje i danima se vode rasprave što se to dogodilo da su preko noći počele divljati i kada će se rast zaustaviti? Posebno zabrinjavaju cijene voća i povrća koje su takve da će im potrošnja samo padati jer si dominantni dio potrošača, na žalost, ne može priuštiti ono što im se nudi u trgovinama ili na tržnicama.

Što se dogodilo, ili što se događa, hrvatski stručnjaci i poljoprivrednici objašnjavaju nam ovih dana sa svih aspekta, ali je istina vrlo jednostavna. Cijene hrane su visoke jer ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe i jer smo većinu proizvodnji sveli na gotovo opasnu simboliku – osim ratarstva u kojem su primjetni pozitivni pomaci.

Ali naša pšenica, kukuruz, soja odlaze na svjetsko tržište po izuzetno dobrim cijenama, a kasnije nam se vraćaju kroz uvoz, kao proizvodi dodane vrijednosti, s izuzetno visokim cijenama.

Dovoljno je vidjeti koliko uvozimo kruha i pekarskih proizvoda, mesa, mlijeka, voća i povrća. Kada imate malu proizvodnju onda ste ovisni o uvozu i svaki mali tektonski poremećaj u svijetu održava se na nestabilno tržište kakvo je hrvatsko već godinama i te globalne promjene prvo udare na novčanik običnih potrošača.

Najvažniji nam je novac iz EU

Država koja ne govori snažnije i jače o tome kako povećati proizvodnju, barem onih proizvoda za koje ima preduvjete i ogroman potencijal je država koja je u problemu jer je ovisna o globalnom tržištu i svaka mala promjena na njemu daleko se snažnije održava u našim trgovinama.

U sadašnjoj situaciji od visokih cijena hrane profitiraju proizvođači, farmeri, seljaci, kako god ih nazvali. Oni danas prodaju smokve po 40 i više kuna, grah i mahune skuplje od najbolje junetine, lubenicama se cijena gotovo cijelo ljeto nije smanjivala, a cijene nektarina izuzetno loše kvalitete, koje se prodaju po trgovačkim centrima, ne spuštaju se ispod 15 ili 20 kuna.

Još se nekako drže cijene mesa, ne zato što ih naši proizvođači ne bi dizali, nego zato što trgovci očito još uvijek nabavljaju meso sa zaliha koje su ostale u razvijenim agro zemljama, pa se domaći ne usude dizati cijene jer i ovako nisu konkurentni i tvrde da se meso uvozi po dampinškim cijenama.

Hrvati se vole hvaliti kako smo dio zajedničkog europskog tržišta i nije nam drago kada uspoređujemo cijene sa zemljama u regiji, jer tako ispada da se nismo pomaknuli naprijed, nego nas netko stalno vuče na mrski Zapadni Balkan.

No svatko tko putuje u BiH, Srbiju ili Sjevernu Makedoniji lako se može uvjeriti na njihovim tržnicama kolika je ponuda proizvoda (posebno voća i povrća), kako se potrošačima nude različite sorte rajčica, krastavaca, lubenica, paprike… A cijene daleko, daleko niže od naših.

U Srbije je, na primjer, prije mjesec dana cijena rajčice bila toliko niska da su je proizvođači dijelili besplatno.

A kada sam čuo podatak da se samo na području Leskovca, na jugu Srbije, proizvodnja u plastenicima odvija na preko 3000 hektara ostao sam zatečen jer naši podaci govore o proizvodnji u cijeloj državi na 300 do 500 hektara.

Samo jedna regija u Srbiji ima ogromnu proizvodnju pa ne čudi da su im cijene niske. Slično je i sa šljivama, a da ne govorimo o malinama o kojima se godinama priča da su Srbi jedni od najvećih proizvođača u svijetu.

Da sve nije idealno u našem susjedstvu ističu i njihovi stručnjaci koji isto tako govore o visokim cijenama sirovine (stočna hrana, žitarice), sve više uvoze robu niže i lošije kvalitete u trgovačke lance, koja ugrožava domaću proizvodnju.

No činjenica je da se u svim državama bivše Jugoslavije zadržala kakva-takva proizvodnja i da ljudi na selu rade, sade, nešto proizvode, dok se u Hrvatskoj poljoprivreda svela na distribuciju EU novca – koliko povlačimo iz EU fondova, koliko je pomoći dobio koji sektor i slično.

Kada se pogledaju objave na stranicama Ministarstva poljoprivrede vidljivo je da se uglavnom komunicira davanje novca i pomoć – kao da je poljoprivreda postala socijalna grana koja je pomalo na izdisaju.

Rijetko gdje se mogu čuti neki rezultati u uspjesima u proizvodnji (ipak, prošle godine smo imali rekordnu proizvodnju kukuruza – najveću u posljednjih desetak godina).

Jedan srpski kolega novinar mi je nedavno na moju kuknjavu kako imamo sve manju proizvodnju, a dajemo sve više novca, vrlo realno odgovorio: “Ma što seljaka briga koliko proizvodi, ako mu dolazi novac iz EU. Bolje mu je da što manje radi, ako dobiva novac iz EU”. Iako mi je ovakav zaključak pomalo stran, i ne mogu ga prihvatiti, možda je ipak realan.

Sela sve praznija

Ono što je Hrvatska izgubila je i ona mala ekstenzivna proizvodnja na selu. Sve je manje ljudi na selima, a i ono malo što ih je ostalo više ništa ne sadi u vrtovima.

A taj dio proizvodnje nekad je bio jednako važan u regulaciji cijena i ponude. Vrtovi su prazni, proizvodnja sve manja, a cijene divljaju – to je naša realnost koja se ponavlja svakih nekoliko godina.

Još se sjećamo 2008./2009. godine kada smo svakodnevno pisali o rastu cijena hrane u svijetu i kod nas. Računali smo koliko je u cijeni kruha ili mlijeka koji trošak i što se to događa, pokušali smo shvatiti te trendove i objasniti ih.

Ta globalna histerija oko rasta cijena hrane u svijetu i kod nas trajala je nekih šest mjeseci i onda je sve opet došlo na svoje. Cijene su se izbalansirale i taj balon visokih cijena je puknuo jer su različiti investicijski fondovi upumpali višak novca na robne burze i umjetno utjecali na tektonski poremećaj na svjetskom tržištu hrane.

Cijene hrane imaju svoj ciklički rast ili pad i to je neminovnosti, ali to nas u Hrvatskoj ne amnestira da se zapitamo zbog čega Hrvatska ne proizvodi više i zašto naša domaća proizvodnja i ponuda (veća od sadašnje) nije balans koji će nas zaštiti od udara kakvi se događaju ovih dana u trgovinama.

Komentari (1)
Pogledajte sve

I treba nas nagaziti, nesposobni smo, lijeni i ne cijenimo svoje. Mi smo za kredite u švicarcima i pranje baba u Italiji. Pune su nam terase birtija, u 11 sati ne možete proći kroz grad, svi se voze na lizing, gorivo euro i pol…Dajte još poticaja, nagradite manjine socijalkama, izbori su zaćas!

Objava čeka odobrenje

New Report

Close