U trenutku kada maske, distanciranje, smanjenje broja socijalnih kontakata pa čak i neke uobičajene, a sada izmijenjene aktivnosti postaju “novo normalno”, a države uz oboljele i preminule zbrajaju gospodarsku štetu, postavlja se logično ali sporno pitanje – jesmo li na Covid-19 reagirali kako treba? Ne na razini Hrvatske već na razini cijelog svijeta. Od švedskog toliko puta spominjanog modela pa do onog kineskog ili australskog čini se kako nitko nema jednoznačan odgovor na prvu veliku epidemiju koja je pogodila svijet nakon gotovo cijelog “zdravog” stoljeća. Ono što zasigurno znamo je da smo trebali slušati struku (znanstvenike, epidemiologe, liječnike…), ali kako je vrag u detaljima onda vidimo i kako ta toliko puta spominjana struka u odgovorima na izazove epidemije nije jedinstvena. Čini se da je toliko puta u raznim filmovima i knjigama katastrofe spominjana Svjetska zdravstvena organizacija u stvari na korona krizu odgovorila toliko nemušto i nespremno da se u nekim trenucima gotovo čini kako je predsjednik SAD-a Donald Trump bio u pravu.

Strah od nepoznatog

Zdravlje koje je naglašeno od ožujka do danas bezbroj puta, i neka vrsta tiranije zdravog života koja se budila gotovo cijelo jedno stoljeće sada je ušla u svoj puni cvat pod krinkom premise kako zdravstveni sustav ne smije kolabirati. I možda je ta premisa u početku pandemije i bila točna, ali kako to da ona vrijedi i gotovo četiri mjeseca kasnije – nismo li sada već trebali biti spremni? Imati proizvedene respiratore, maske i dezinficijense, kako bi to već na razvijenom Zapadu trebalo biti. Međutim, mi se još pribojavamo da u trenutku dolaska cijepiva na razini Unije neće biti dovoljno šprica za njegovo apliciranje. Nešto u svemu tome sustavno nije u redu.

Ali da budemo potpuno jasni, krivnja za nedostatak unisonog odgovora, barem na zapadnoj strani hemisfere, nije u znanstvenicima i stručnjacima već u jednoj čudnoj formuli za koju sada sa sigurnošću znamo da može odvesti samo u katastrofu. A ta formula glasila bi: politika + internet (društvene mreže) + postojeći gospodarski model jednako je umiranju zapadne civilizacije. Jer zapadna civilizacija, zasnovana prije svega na slobodi, pravima građana, inovacijama i ekonomskom prosperitetu zvanom kapitalizam, teško može opstati u okviru suženih prava i diktature zdravlja.

I da se razumijemo, svi mi želimo zdrav i dug život i tko kod kaže drugačije laže, ali postoji pitanje po kojoj cijeni želimo takav život. Nedavni vapaj štićenika jednog doma za umirovljenike koji je glasio (parafrazirano) “pustite nas da barem umremo na slobodi“ plastično pokazuje cijeli apsurd u kojem smo se našli, i to ne samo mi u Hrvatskoj već cijeli svijet. Jer kada pogledamo godine brige za naše zdravlje od strane raznih udruženja, instituta, stručnjaka pa onda na kraju i same države kroz oporezivanje štetne i luksuzne robe možemo se zapitati koliko i kako zdravo želimo živjeti u trenutku kada je čak i pizza postala hrana “loša po zdravlje“. Naime, tanka je granica između kontrole i slobode, a još opasnija je ona granica između dobrovoljnog pozivanja na oduzimanje slobode i straha od nepoznatog. A bez slobode nema napretka i toga bi barem zapadna društva trebala biti svjesna jer nije Zapad preživio zahvaljujući kapitalizmu ili nekakvom posebnom bogatstvu u odnosu na Istok već prije svega zahvaljujući teško izborenoj slobodi koja je glavni okvir stvaranja i inovacija, a koje su glavni pokretač napretka, te u konačnici i bogatstva.

Strogo kontrolirano društvo

Nalazimo se u jako opasnim vremenima za zapadnu civilizaciju. Od Sjedinjenih Američkih Država preko Europske unije do Australije plešemo na vrlo tankoj žici ulaska u individualne slobode što bi nas na kraju moglo skupo stajati.

S obzirom na trenutno stanje u SAD-u čini se da EU ostaje zadnji bastion zapadne slobode i to se ne smije nikako i niti po koju cijenu ugroziti. Cijena zaustavljanja pandemije ne bi smjela biti toliko visoka da ugrozi neke zapadne stečevine koje su taško izborene i čije su žrtve u toj borbi već odavno zaboravljene.

Naime, teško će biti jednog dana probuditi se u izrazito zdravom i vitalnom, ali strogo kontroliranom društvu. To si ne bi smjeli dopustiti i zato prije svega političari moraju postati odgovorniji, jasniji, hrabriji… Struka će uvijek pružiti što može, ali današnja pošast zvana društvene mreže brzo će sve ono pametno banalizirati i ugroziti. U takvom svijetu birat će se između pametne i inovativne slobode i loše, teške i kontrolirane sigurnosti.

Ostaje nada da svi zajedno imamo dovoljno pameti i volje da zadržimo i modificiramo društvo kakvo poznajemo na jedan pametan i slobodan način. O suprotnom čak je i bolno razmišljati – samo se treba sjetiti prizora zakucavanja vrata u kineskim gradovima. Prizora ne od prije 100 ili 200 godina već iz veljače ili ožujka 2020. godine.