Nezastupljenost marginaliziranih skupina u koridorima moći – političkim, financijskim i kulturološkim – sve je veći uzrok globalne zabrinutosti. Znanje daje moć pa je važno tko ga stvara. Poznato je da je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Paul Samuelson izjavio: “Baš me briga tko piše zakone jedne nacije… ako ja mogu pisati udžbenike”.

Razvojna ekonomija usredotočena je na poboljšanje dobrobiti milijardi ljudi u zemljama s niskim dohotkom, ali globalni jug na tom je području ozbiljno nedovoljno zastupljen. Nažalost, mali broj institucija bogatih zemalja prisvojio ju je s ozbiljnim posljedicama. A čini se da se taj problem pogoršava.

Uzmite u obzir Journal of Development Economics, kao vodeće mjesto za znanstvene radove na tom području. Niti urednik časopisa niti bilo koji od njegovih deset kourednika nema sjedište u zemlji u razvoju. Samo su dva od 69 suradnika urednika, s Afrikom i Azijom potpuno nepredstavljeni.

Zatim je tu prestižna Godišnja konferencija Svjetske banke o razvojnoj ekonomiji (ABCDE). Događajem 2019. proslavljena je 75. godišnjica konferencije u Bretton Woodsu na kojoj su osnovani Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, ali nijedan od njenih 77 sudionika nije bio iz institucije koja se nalazi u zemlji u razvoju.

A naša analiza tri desetljeća povijesti Godišnje konferencije Svjetske banke o razvojnoj ekonomiji (ABCDE) pokazuje da je samo 7% onih koji su pisali konferencijske radove iz institucija zemalja u razvoju.

Dugogodišnji problem slabe zastupljenosti pojačava se sve većom upotrebom randomiziranih kontroliranih pokusa (RCT) za testiranje učinkovitosti specifičnih intervencija za smanjenje siromaštva u zemljama s niskim dohotkom.

Iako pokret randomiziranih kontroliranih pokusa zaslužuje ogromne zasluge zbog isticanja potrebe za evidencijskom strogošću u razvojnoj ekonomiji, imao je za posljedice ekskluziju.

Bez predstavnika istočne Azije

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Zahvaljujući svojoj zasluženoj akademskoj reputaciji, ekonomisti orijentirani na randomizirane kontrolirane pokuse sada rade na najprestižnijim svjetskim sveučilištima i istraživačkim institucijama i u redakcijama vodećih znanstvenih časopisa za ekonomiju. Ta ključna uloga selektora daje im moć određivanja programa.

Primjerice, prije dva desetljeća, gotovo da i nije bilo znanstvenih radova temeljenih na randomiziranim kontroliranim pokusima u razvojnoj ekonomiji. Prema našoj analizi, 2020. njihov udio u člancima u vodećim znanstvenim časopisima iznosio je oko 40%.

Ekskluziju karakterizira sam pokret randomiziranih kontroliranih pokusa. U akcijskom laboratoriju za siromaštvo Abdul Latif Jameel Poverty Action Lab (J-PAL), najutjecajnijem globalnom centru za istraživanja randomiziranim kontroliranim pokusima vezanim uz razvoj, oko 5% od gotovo 225 povezanih profesora ima sjedište u zemljama u razvoju, a institucije iz istočne Azije nemaju predstavništva.

Povrh toga, provedba randomiziranih kontroliranih pokusa skupa je, što znači da je istraživanje smanjenja siromaštva – i njegovo financiranje – u sve većoj mjeri koncentrirano na najbogatijim sveučilištima.

Doista, troškovi provođenja randomiziranih kontroliranih pokusa mogu doseći milijune dolara po znanstvenom radu, što otežava istraživačima iz zemalja u razvoju proučavanje vlastitih zemalja, a da ne pokleknu pred akademskim doktrinama bogatih institucija.

Ako ti istraživači ne mogu izvoditi studije temeljene na randomiziranim kontroliranim pokusima, imaju male šanse da budu objavljeni u vodećim časopisima i riskiraju da im se dodijeli drugorazredni status.

Čak i uz velikodušno tumačenje autorstva, prema našoj analizi udio institucija iz zemalja u razvoju s radovima temeljenim na randomiziranim kontroliranim pokusima bio je manji od 10% u šest znanstvenih časopisa za ekonomiju u 2020. Suptilniji trošak tiče se prioriteta istraživanja.

Postoji inherentna neravnoteža moći između relativno slabih vlada zemalja u razvoju i reputacijski i financijski moćnih istraživača, kao i napetost između onoga što donositelji politika i u gospodarstvima s nižim dohotkom smatraju važnim i onoga što akademici smatraju vrijednim objavljivanja u vodećim znanstvenim časopisima. Ovi čimbenici zasigurno privilegiraju istraživanje koje donosi visoke privatne povrate istraživačima sa sjedištem u bogatim zemljama, ali oskudne javne povrate donositeljima odluka u zemljama u razvoju.

Nedostatak financiranja

Istina, znanstvenici iz zemalja u razvoju u tim elitnim institucijama daju važan doprinos ekonomiji razvoja. Ali poticaji i prioriteti institucionalnih kultura u kojima prebivaju igraju snažnu ulogu.

Konačni trošak odnosi se na tip znanja koji se zanemaruje. Nekoliko vrlo uspješnih ekonomija – uključujući Južnu Koreju, Tajvan, Kinu, Vijetnam, Mauricijus i Bocvanu – nije se oslanjalo u randomizirane kontrolirane pokuse da bi promijenile svoju sudbinu i izvukle svoju veliku populaciju iz siromaštva.

Ipak, akademici iz tih zemalja uglavnom ne sjede u redakcijama najvažnijih znanstvenih časopisa i ne ističu se po sudjelovanju na konferencijama i seminarima razvojnih ekonomista – propust koji je posebno važan u slučaju Kine, čija je ekonomska transformacija bez presedana u povijesti. Kao da se iz razvojnih uspjeha ovih zemalja ne može izvući nikakva lekcija.

Da bi se spriječio monopol globalnog sjevera nad stvaranjem znanja u razvojnoj ekonomiji prije svega potrebno je prepoznati da je globalni jug ustupio dominaciju onoliko koliko su je prisvojile elitne institucije sjevera.

Brojne zemlje u razvoju ozbiljno su potkopale vlastita sveučilišta i sustave proizvodnje znanja, kako zbog nedostatka financiranja, tako i zbog političkog uplitanja, s tim da su potonja posebno pogubna u društvenim znanostima. Ako to ne isprave, i dalje će trpjeti posljedice globalne neravnoteže

© Project Syndicate 2021.

Koautor teksta je Devesh Kapur, profesor južnoazijskih studija u Školi naprednih međunarodnih studija Paul H. Nitze Sveučilišta Johns Hopkins