Iako je to uglavnom bilo jasno i puno ranije, rebalans državnog proračuna uslijed korona krize definitivno je ugasio sve nade da će Hrvatska u bližoj budućnosti obnoviti svoje ratno zrakoplovstvo modernim lovcima 4. ili 5. generacije.

U Hrvatskoj uglavnom postoji konsenzus političke i opće javnosti da nam je potrebna dobro opremljena vojska koja će, između ostalog, imati i moćno ratno zrakoplovstvo s mlaznim lovcima. Naša mlazna avijacija trenutno se sastoji od eskadrile sa 12 moderniziranih Migova-21, a zapravo je nepoznato koliko tih zrakoplova može letjeti i u kojem su stanju.

Ministarstvo obrane je u projekt kupovine novog borbenog zrakoplova krenulo danas već davne 2011. godine kada je napravljena i prva tehnička studija koja je zaključila da bi nam od potencijalnih opcija na tržištu najbolje odgovarali švedski JAS-39 Gripen ili pak modernizirani ruski Mig-29 M2, koji je danas brendiran kao Mig-35.

Tih godina je izgledalo da će Hrvatska, koja je bila pred ulaskom u NATO i EU, a zbog čega je otpao Mig, kupiti Gripene, kao što su to tada napravile Mađarska i Češka.

No političke trzavice i nestabilne vlade dovele su do situacije da nitko nije imao političke hrabrosti donijeti odluku o trošenju milijarde eura na borbene zrakoplove. Iako je za sada odgođen postupak kupovine novih vojnih zrakoplova zbog korona krize, to ne znači da to u nekom trenutku opet neće biti pokrenuto.

Već sada se u HDZ-ovoj predizbornoj komunikaciji može čuti da kupovina nije zaustavljena, nego samo odgođena do jeseni, primarno zbog takvog zahtjeva potencijalnih ponuđača koji uslijed korone nisu mogli osigurati sve elemente kvalitetne ponude, a sada i zbog parlamentarnih izbora kod nas.

Odluka nakon izbora
U svakom slučaju, puno toga ovisit će o novim stanovnicima Banskih dvora. Vojne nabave ne iziskuju nikakve posebno složene procedure i tendere već ih je moguće dogovoriti sasvim legalno “stiskom ruke”, odnosno dogovorom dvije vlade, a onda je i realizacija takvog posla skraćena možda i na nekoliko mjeseci.

Naravno da je u takvom slučaju puno veća mogućnost dogovora “ispod stola” ili pak pritiska jedne, uglavnom one jače i prodavačke strane, no očekivati potpunu transparentnost u javnim nabavama ove veličine je iluzorno.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Dakle, u slučaju da se osim načelnog društvenog konsenzusa on na neki način i formalizira i zbilja se krene u kupovinu od početka, opet se postavlja pitanje gdje smo.

Tamo gdje smo već i bili? Alternativa Gripen i F-16? Ili su tu moguće još neke kombinacije? No dvojbu oko obnove zračne flote nema samo Hrvatska nego i dobar dio europskih zemalja, redom naših saveznica iz EU i NATO-a koje već jesu, ili tek planiraju naručiti zrakoplove.

Uglavnom se radi o američkim F-16 za one siromašnije zemlje te F-35 za bogatije. Prema podacima Međunarodnog mirovnog istraživačkog instituta iz Stockholma (SIPRI), europske zemlje su za razdoblje 2020.-2029. ugovorile kupnju 380 zrakoplova, no ono što upada u oči je da je isključivi prodavač SAD, a što znači da su dugoročno istisnuti svi domaći, europski igrači poput multinacionalnog Airbus Eurofightera, švedskog Saab Gripena ili pak francuskog Dassaulta.

Vrijednost ovih narudžbi prelazi 500 milijardi eura. No može li situacija koju je korona kriza prouzročila, prije svega u gospodarstvu, i tenzije koje su posljednjih tjedana ojačale na relaciji SAD-EU, prije svega SAD-Njemačka, nešto promijeniti po tom pitanju?

Činjenica je da je odlaskom Velike Britanije iz EU utjecaj SAD-a u Bruxellesu oslabljen – Francuska nikad zapravo nije bilo oslonjena na SAD, a njihov glavni i bezuvjetni saveznik u Europi je bila Njemačka.

Američki predsjednik Donald Trump dobrano je pomiješao geopolitičke karte koji su globalno važile posljednjih 70-ak godina te je počelo novo geostrateško pozicioniranje, koje je vezano uz politiku i sigurnost, ali još više uz novac. Nepobitno je da će Poljska i dalje biti strateški oslonjena na SAD, a što je razumljivo ako se zna njezina povijesti posljednjih 80-ak godina.

No što će biti s ostalim bogatim članicama EU? Te zemlje su uglavnom suvlasnici multinacionalnog zrakoplovnog diva Airbusa koji proizvodi svoje borbene lovce, Eurofighter, a na njega je partnerski oslonjen i francuski Dassault sa svojim Rafaleom.

Hoće li europskoj javnosti, a samim tim i političkim moćnicima, biti prihvatljivo da u krizi koja je dobrano prodrmala njihovo gospodarstvo, a vrlo snažno i Airbus koji zapošljava izravno 140 tisuća ljudi, a barem još toliko i neizravno, realizira narudžbe od američkih tvrtki?

Iako je u korijenu aktualnog sukoba SAD-a i Njemačke stav prema Rusiji, primarno realizacija naftovoda Sjeverni tok 2, Berlin je već pokazao da bi se sukob mogao proširiti i na avioindustriju.

Zajednička kupovina EU
Sredinom svibnja objavljeno je da je njemačka vlada uvjetovala pomoć svom nacionalnom prijevozniku Lufthansi (koja je inače privatna tvrtka), neodustajanjem od pet milijardi eura vrijednih narudžbi za nove putničke zrakoplove, a koji im sada zapravo i ne trebaju.

Njemačka obnavlja i svoju flotu ratnog zrakoplovstva, a planovi prije korone bili su kupnja 90 Eurofightera i 45 Boeingovih lovaca F-18 u raznim verzijama. Jesu li F-18 koji bi stajali i više od pet milijardi eura i dalje opcija?

Teško je reći, a s obzirom na tijek događanja vjerojatno ne. Italija i gotovo sve sjevernoeuropske zemlje odlučile su se za F-35, a dijelovi flota su im već isporučeni.

No hoće li EU zbilja dopustiti da im krah civilnog zrakoplovnog tržišta uništi Airbus te umanji tehnološke kapacitete i ostavi stotine tisuća nezaposlenih?

Nije baš vjerojatno. Svijet se nakon korone sve više počinje ponašati protekcionistički te je vrlo izvjesno da će u nekom trenutku, koji bi mogao nastupiti već za koji tjedan ili mjesec, svakako nakon što 1. srpnja Njemačka od Hrvatske preuzme predsjedanje EU, donese na razini Europske komisije odluka o zajedničkim prioritetnim kupovinama vojnih zrakoplova za članice Unije.

Na tom tragu bi se ponovno mogla promijeniti i agenda modernizacije HRZ-a koja bi opet u prvi plan mogla staviti europske proizvođače, a hoće li to značiti nabavku Eurofightera, Rafalea ili Gripena, ovisit će o modelu koji će EU pripremiti.

U konačnici, nije nemoguće da ćemo te zrakoplove kupovati na tipičan “EU način” uz poticaje iz europskih fondova koji će ići i do 85% nabavne cijene.