Potrebne su nam nove ideje za rješavanje tri najveća ekonomska izazova našeg vremena: klimatskih promjena, erozije srednje klase i siromaštva. Prvi je egzistencijalna prijetnja našem fizičkom okruženju; drugi pokreće polarizaciju i potkopava demokraciju; a treći je moralna pošast za sve nas. Ipak, uslijed porasta autoritarizma i ekonomskog nacionalizma, čini se da nema razloga za optimizam na bilo kojem od ovih frontova.

U novoj knjizi, Shared Prosperity in a Fractured World (Zajednički prosperitet u rascjepkanom svijetu), ističem da rješenja za ove probleme već postoje u prevladavajućim praksama diljem svijeta. Međutim, često ostaju nezamijećena ili se zanemaruju jer odstupaju od konvencionalnih pristupa.

Naša se tri velika izazova svakako jako razlikuju, a napori da ih se riješi često se čini da izazivaju međusobne tenzije. Mnogi smatraju da je zelena tranzicija nespojiva s gospodarskim rastom, a podupiranje srednje klase u naprednim gospodarstvima štetno za interese zemalja u razvoju. No, svi oni podrazumijevaju zajedničku, globalnu zadaću: poticanje strukturne transformacije naših gospodarstava kako bi se potaknule aktivnosti koje su zelene i pogoduju boljim i produktivnijim radnim mjestima.

Industrijske politike

Industrijske politike tradicionalno su igrale ključnu ulogu u procesu ekonomske transformacije, prvo u naprednim gospodarstvima, a zatim u uspješnim istočnoazijskim zemljama. Danas nam je potrebna ažurirana verzija iste strategije, uzimajući u obzir zahtjeve zelene tranzicije i stvarnost da proizvodnja više nije izvor otvaranja radnih mjesta (čak ni u zemljama u razvoju).

Već smo postigli značajan uspjeh u obnovljivim izvorima energije. Dok su ekonomisti dugo zagovarali poreze na ugljik ili ekvivalentne sheme ograničavanja i trgovanja kao najučinkovitiji način smanjenja emisija, stvarne, spektakularne koristi u ovoj domeni došle su kroz kinesku zelenu industrijsku politiku. Orijentirane na nacionalne ciljeve, ali ih općinske vlasti uglavnom provode na lokalnoj razini, ove su politike smanjile troškove solarnih, vjetroelektrana i električnih baterija na razine koje obnovljivu energiju sada čine jeftinijom od fosilnih goriva. Kao posljedica toga, zelena tranzicija se rapidno ubrzala, što je čak i neke od najpesimističnijih promatrača navelo da vjeruju da se klimatska katastrofa može izbjeći.

Kineski pristup simboličan je za novi stil industrijske politike koji se značajno razlikuje od konvencionalne slike. On podrazumijeva značajnu suradnju između nacionalne vlade, podnacionalnih vlasti i poslovnih interesa. Iako su subvencije imale važnu ulogu, bile su samo jedan od mnogih drugih alata, uključujući politike javne nabave i javni poduzetnički kapital. Kineski pristup bolje je okarakterizirati kao eksperimentalan i iterativan nego kao odozgo prema dolje sa strogim uvjetima.

Može li sličan pristup također pomoći u stvaranju dobrih radnih mjesta i produktivnoj transformaciji koja je potrebna za očuvanje srednje klase i smanjenje siromaštva? Nažalost, i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, industrijske politike nastavile su se fokusirati na proizvodne sektore, čak i kada je cilj bio stvaranje ili održavanje radnih mjesta. Naravno, proizvodnja je i dalje relevantna i važna za zelenu tranziciju, kako bi se osigurala otpornost lanca opskrbe i nacionalna sigurnost. Ali zbog automatizacije i globalne konkurencije taj je sektor počeo otpuštati radnu snagu – čak i u Kini, koja je i dalje svjetska proizvodna supersila. Nemamo drugog izbora, moramo se oslanjati na usluge za vrste produktivnih poslova koji služe kao put do srednje klase.

Budućnost uz AI

Kako AI mijenja tržište rada i hoće li AI vještine biti novi kriterij u zapošljavanju?

Konvencijski centar

Amadria Park pretvara standardne konferencije u nezaboravna poslovna iskustva, pogledajte kako

Srećom, u naprednim gospodarstvima i gospodarstvima u razvoju postoje mnogi podnacionalni eksperimenti u kojima partnerstva između državnih agencija i privatnog sektora ili građanskih skupina donose značajne ekonomske transformacije. Ove lokalne inicijative koje se temelje na pripadnosti određenom mjestu (place-based) možda ne izgledaju kao tradicionalne industrijske politike, ali su slične kineskoj strategiji. One uključuju iterativnu suradnju i pružanje javnih inputa (osposobljavanje za stjecanje vještina, proširenje poslovanja, regulatorna pomoć i greenfield lokacije) uz subvencije za prepoznavanje novih poslovnih prilika i ublažavanje ograničenja.

Upozorenje i temelj za nadu

Nacionalna gospodarska tijela mogu se oslanjati na te modele. Administracija bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena provela je “izazove” u kojima su lokalne agencije za gospodarski razvoj pozvane da podnesu prijedloge za savezno financiranje. Takav pristup ne samo da pruža nove resurse, već i potiče lokalne aktere da prevladaju svoje probleme kolektivnog djelovanja i razviju zajedničku viziju budućeg razvoja. Nažalost, razmjeri ovih programa blijede u usporedbi s povijesnim industrijskim politikama administracije, Zakonom o čipovima i znanosti te Zakonom o smanjenju inflacije, koji su bili uglavnom orijentirani na proizvodnju.

Nacionalne vlade, posebno u naprednim gospodarstvima, također mogu igrati veliku ulogu u usmjeravanju inovacija na način koji je prihvatljiviji za radnu snagu. Mnoge uslužne djelatnosti — maloprodaja, skladištenje, logistika – već su imale koristi od uvođenja novih digitalnih tehnologija, ali privatne korporacije nemaju uvijek na umu interese radnika. Radije se koriste novom tehnologijom za praćenje i izvlačenje više od radnika, nego da im daju autonomiju i omoguće im obavljanje šireg raspona zadataka. Stvaranje tehnologija koje bi osnažile radnike na tradicionalno slabo plaćenim poslovima kao što su skrb, maloprodaja i prehrambene usluge zahtijeva posvećene javne napore, slično onome što nam je potrebno za obnovljive izvore energije.

Moja knjiga i nudi i upozorenje i temelj za nadu. Pokazujem da je naš trenutni izbornik politika neprimjeren za zadatke koji su pred nama i da će sigurno stvoriti ozbiljne sukobe među ciljevima. Da bismo se uhvatili u koštac s klimatskim promjenama, obnovili srednju klasu i istovremeno smanjili globalno siromaštvo, moramo odstupiti od ustaljenih načina razmišljanja i razmotriti nove pristupe. Dobra vijest je da nije ni neizvedivo ni prekasno krenuti boljim putem. Sjeme ovih inovativnih pristupa već postoji u prevladavajućim praksama diljem svijeta. Ne treba nam revolucija, samo rekonfiguracija naših prioriteta i politika.

Domaća politika i nedostatak globalne suradnje često isključuju ono što bi ekonomisti i drugi tehnokrati smatrali preferiranim opcijama. Ali uključuju druge pristupe koji su često učinkovitiji u stvarnom svijetu.

© Project Syndicate, 2025.