Richard Nixon je 21. veljače 1972. postao prvi američki predsjednik koji je posjetio Narodnu Republiku Kinu, pokrenuvši proces kojim bi se okončala višedesetljetna izolacija Kine i pokrenula pojava moderne, dinamične ekonomije.

No, unatoč seizmičkim gospodarskim promjenama u Kini u sljedećih pola stoljeća, mnogi na Zapadu današnju Narodnu Republiku smatraju nereformiranom komunističkom zemljom čije nepoštene trgovinske prakse štete zapadnim radnicima i potrošačima. Iako je taj dojam dijelom nusproizvod današnjeg geopolitičkog natjecanja, on odražava i nedostatak povijesne perspektive.

U vrijeme Nixonovog posjeta, Kina je bila izolirana i zatvorena od svijeta kao Sjeverna Koreja danas.

Obični Kinezi nisu imali slobodu birati gdje će raditi i morali su prihvatiti poslove koje im je dodijelila lokalna vlada. Gotovo svaka odrasla kineska osoba radila je za državu ili u državnoj tvrtki, jer u zemlji nisu djelovala domaća poduzeća ili strane tvrtke u privatnom vlasništvu.

Nixonova pratnja također je primijetila zapanjujući nedostatak boje na ulicama, jer je većina Kineza nosila ili plavu ili zelenu. Na ulicama Pekinga ili Šangaja nije bilo niti jednog stranog brenda.

Danas Kinezi mogu odabrati svoje mjesto zaposlenja, više od 80% radne snage zapošljavaju tvrtke koje nisu u vlasništvu države, a plaće su određene ponudom i potražnjom na tržištu rada.

Međunarodni turist ne može samo po odjeći ljudi reći je li u Šangaju, Seulu, Tokiju ili Taipeiju. Gotovo svi glavni svjetski brandovi koji se mogu vidjeti u New Yorku, Londonu i Singapuru sveprisutni su i u većim kineskim gradovima.

Apple, Boeing, Caterpillar, Starbucks i mnoge druge strane tvrtke trenutačno posluju u Kini, podupirući povrat američkih mirovinskih i uzajamnih fondova koji ulažu u njih.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

General Motors prodaje više automobila u Kini nego u Americi ili na bilo kojem drugom tržištu. A tvrtke u Kini koje su u potpunom ili većinskom vlasništvu stranih ulagača čine 40% kineskog izvoza.

Rast osobnih sloboda
U vrijeme Nixonova posjeta, najvažnija politika kontrole granice kineske vlade – kao u Istočnoj Njemačkoj tada ili Sjevernoj Koreji sada – bila je spriječiti obične Kineze da zauvijek pobjegnu iz zemlje. U 2019., posljednjoj godini prije početka pandemije bolesti Covid-19, 150 milijuna kineskih turista posjetilo je SAD, Europu, Jugoistočnu Aziju i druge regije te se dobrovoljno vratilo kući. Osobna sloboda koju obični Kinezi sada imaju bila je nezamisliva 1972.

Kineska transformacija nije rezultirala brendom kapitalizma Miltona Friedmana, u kojem država igra minimalnu ulogu u gospodarstvu. No Kina je usvojila mnoge regulatorne institucije slične onima u Njemačkoj, Japanu pa čak i SAD-u.

Kineska Agencija za hranu i lijekove, osnovana 1998., djelomično je po uzoru na američku. A na osmišljavanje njene Državne uprave za zaštitu okoliša (koja se sada zove Ministarstvo ekologije i okoliša) utjecala je i američka Agencija za zaštitu okoliša.

Čak je i toliko kritizirana kineska industrijska politika svoju intelektualnu inspiraciju preuzela od Alexandera Hamiltona, pionira tog koncepta. Program Kina 2025., čiji je cilj promicati ono što kineska vlada smatra industrijama budućnosti, ne nalikuje toliko sovjetskom središnjem planiranju koliko njemačkoj inicijativi Industrie 4.0 ili čak brojnim američkim industrijskim politikama.

Je li Nixon bio u pravu kad je pomogao Kini da se ponovno poveže sa svijetom? U mjeri u kojoj su njegov posjet i naknadna američka politika pridonijeli uspjehu Kine u izvlačenju milijarde ljudi iz krajnje bijede, teško je zamisliti drugu inicijativu koja je mogla učiniti više na promicanju ljudske dobrobiti.

Naravno, to nije bila motivacija za Nixonov diplomatski udar, koji je ojačao Ameriku u borbi sa Sovjetskim Savezom. No, jednako je važno – ali nekako često zanemareno – da su američka kućanstva i tvrtke imale ogromne koristi od gospodarskog rasta Kine.

Američki izvoz u Kinu povećao se brže od američkog izvoza u Europu, Japan, Meksiko, Kanadu, Brazil ili Australiju u posljednja tri desetljeća.

Iako se čini da je uvoz iz Kine pridonio padu broja radnih mjesta u proizvodnji u SAD-u, zaposlenost i dodana vrijednost u američkim modernim uslužnim sektorima rasli su brže, jer su jeftini kineski proizvodi poput prijenosnih računala i električne opreme povećali učinkovitost.

Jeftinija kineska roba nesumnjivo je pomogla zadržati cijene robe u zapadnim gospodarstvima od 1980-ih do nedavno. I tijekom razdoblja povećanog gospodarskog angažmana Amerike s Kinom, nije bilo sekularnog povećanja nezaposlenosti u SAD-u.

Posljedice trgovinskog rata
Nepromišljeni trgovinski rat bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa s Kinom podrazumijeva preokret tih trendova. Podizanjem carina na kineski uvoz na razinu koja je prevladavala prema Zakonu o carinama Smoot-Hawley prije Drugog svjetskog rata, Trump je osigurao da se američka kućanstva i tvrtke suoče s višim cijenama nego inače.

Trgovinski deficit Amerike povećao se, a ne smanjio, djelomično zato što američke tvrtke zbog trgovinskog rata gube konkurentnost na globalnom tržištu.

Iako su donositelji američkih politika u iskušenju, iz geopolitičkih razloga, okončati politiku gospodarskog angažmana prema Kini koju su provodile uzastopne administracije u desetljećima nakon Nixonova posjeta 1972., rizici su značajni.

Životni standard SAD-a vjerojatno bi se manje brzo povećao. Iako bi kineski gospodarski rast trpio, potpora američkim institucijama i idealima među mnogim običnim Kinezima također bi mogla opadati.

Ako bi američka strategija razdvajanja od Kine ubrzala strateško približavanje Kine Rusiji, što bi možda čak rezultiralo formalnim savezom, kombinacija ruskog nuklearnog arsenala i moćnog kineskog gospodarstva mogla bi predstavljati izazov iz noćne more za američku globalnu hegemoniju.

© Project Syndicate, 2022.