Što više idete; to je manje žena.” Ovo zapažanje dobitnice Nobelove nagrade za mir i predvodnice na području okoliša Wangari Maathai, odražava stvarnost poznatu svim ženama koje su težile vodećim pozicijama, a za mene je dobilo novo značenje kako se klimatska kriza intenzivirala.

Iako je već sada jasno da će se žene i djevojčice suočiti s većim rizicima i većim opterećenjima zbog klimatskih promjena, i dalje su znatno nedovoljno zastupljene u pregovorima o klimi i okolišu.

U Izvješću Ujedinjenih naroda o rodnom sastavu iz 2019. navedeno je da broj žena zastupljenih u Okvirnoj konvenciji UN-a u tijelima za klimatske promjene nije u skladu s naporima za stvaranje rodne ravnoteže.

Kao odgovor na to, države članice donijele su akcijski plan za rodnu ravnopravnost na Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama (COP25) 2019. Plan je prepoznao da je “potpuno, smisleno i ravnopravno sudjelovanje i vodstvo žena u svim aspektima procesa UNFCCC-a te u klimatskoj politici i djelovanju na nacionalnoj i lokalnoj razini ključno za postizanje dugoročnih klimatskih ciljeva”.

Pa ipak, do trenutka kada se COP26 odvila dvije godine kasnije, malo toga se promijenilo. Za predsjedanja Velike Britanije, konferencija COP26 bila je pretežno vođena muškarcima, a samo 11 od 74 afrička nacionalna predstavnika bile su žene.

Štoviše, čini se da Konvencija UN-a o biološkoj raznolikosti pokazuje sličnu tendenciju, a muški pregovarači nadmašuju pregovaračice za oko 60. Neuspjeh u osiguravanju jednake zastupljenosti i sudjelovanja žena u naporima za borbu protiv klimatskih promjena i gubitka biološke raznolikosti u najboljem je slučaju kratkovidan i potencijalno nepromišljen. Rješavanje tog problema također je sve hitnije.

Prošlog mjeseca, izaslanici iz cijelog svijeta okupili su se u Ženevi na jednom od posljednjih krugova pregovora o zaključivanju novog globalnog okvira UN-a za biološku raznolikost. S ciljem ubrzanja djelovanja za zaustavljanje daljnjeg gubitka vrsta i borbu protiv klimatskih promjena, ta će okupljanja oblikovati globalni odgovor na obje krize u godinama koje dolaze.

Sveprisutne nejednakosti
Najnovija izvješća Međuvladinog panela o klimatskim promjenama pokazala su razmjere tih kriza. Do 2100. godine 50% afričkih vrsta ptica i sisavaca moglo bi nestati. Potencijalno ulazimo u šesto masovno izumiranje, a ako se problem ne obuzda, naši izvori hrane, vode i lijekova bit će sve ugroženiji.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Žene čine većinu siromašnih u svijetu i nerazmjerno su pogođene tim krizama. U zemljama u razvoju one su u velikoj mjeri odgovorne za nabavu hrane i vode za svoje obitelji, a često preuzimaju vodeću ulogu u prikupljanju goriva i upravljanju kućanstvom. Žene također čine gotovo polovicu svjetskih malih poljoprivrednika, proizvodnjom 70% afričke hrane.

Kao takve, žene i djevojke često prve doživljavaju surovu stvarnost klimatskih promjena. No, zbog sveprisutnih nejednakosti koje su ograničile njihov pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, nejednake stope zaposlenosti i niske stope zastupljenosti na javnim dužnostima, manje je vjerojatno da će moći sudjelovati u procesima donošenja odluka nego muškarci.

Ako su nam posljednje dvije godine išta pokazale, to je da je žensko vodstvo ključno u burnim vremenima. Prema nedavnoj studiji iz 194 zemlje, neposredni odgovori na pandemiju bolesti Covid-19 bili su sustavno bolji u zemljama sa ženskim vođama.

Slično tome, istraživanje je pokazalo da “zastupljenost žena navodi zemlje da usvoje strože politike klimatskih promjena” te da visok stupanj zastupljenosti žena u parlamentu čini vjerojatnijim da će neka zemlja ratificirati međunarodne ugovore o zaštiti okoliša.

Žene donose ne samo ambiciju, već i različite perspektive i iskustva. Kao rezultat toga, njihovi doprinosi u konačnici dovode do nijansiranijih i uključivijih politika zaštite okoliša.

U Africi je važnost vodstva žena u uvjetima klimatskih promjena i gubitka biološke raznolikosti vidljiva svakome tko gleda. U Nigeriji se državna ministrica okoliša Sharon Ikeazor zalagala za Koaliciju visokih ambicija za prirodu i ljude i da se subvencije za fosilna goriva zamijene ulaganjima u održivi razvoj s niskim emisijama ugljika.

U Ruandi je ministrica okoliša Jeanne d’Arc Mujawamariya dobila pohvale za svoje inkluzivne napore za očuvanje prašuma. U Čadu, ekološka aktivistica Hindou Oumarou Ibrahim nastavlja zagovarati afričke lokalne zajednice i autohtone narode na najvišim razinama UN-a. A ovdje u Freetownu sadimo milijun stabala tijekom tri kišne sezone kako bismo promovirali otpornost na klimatske promjene i zeleno otvaranje radnih mjesta.

Jedinstveno znanje o zemljištu
Sve te žene, uključujući i mene, zagovarale su “30×30”, globalnu kampanju za zaštitu 30% svjetske površine do 2030. godine. Ispunjavanjem tog cilja spriječilo bi se daljnje uništavanje ekosustava, a napori bi mogli dovesti do prvog globalnog sporazuma o zaustavljanju uništavanja prirode.

Mnogo više žena bori se protiv gubitka biološke raznolikosti i klimatskih promjena, uključujući autohtone žene koje koriste svoje jedinstveno znanje o zemljištu za održiviju poljoprivredu i zaštitu krhkih ekosustava te ambiciozne političarke koje se natječu na integriranim političkim platformama koje povezuju reproduktivno zdravlje, obrazovanje i zaštitu okoliša. One koji su već na vodećim pozicijama moraju osigurati da se tim ženama pruži prilika da daju svoj doprinos.

Dok se nastavljaju završni pregovori o novom Globalnom okviru za biološku raznolikost i dok se približavamo ovogodišnjoj Konvenciji UN-a o biološkoj raznolikosti (CBD COP15) u Kunmingu u Kini, dužni smo riješiti te neuspjehe. Ako ne dovedemo više žena za stol, klimatska katastrofa gotovo sigurno je zajamčena.