Prema posljednjem popisu, onom iz 2001. godine, obrazovna struktura stanovništva iznad 15 godina bila je sljedeća: tri posto bez ijednog razreda osnovne škole, 16 posto imalo je 4 razreda, 23 posto osnovnu školu, 47 posto srednju, a 12 posto višu i visoku školu. Istraživanje Svjetske banke iz kolovoza 2006. vrlo je slično: osnovna škola 40 posto, srednja 42,6 posto, a viša i visoka 12 posto. Poduzeća i ustanove, kaže dr. Sveto Marušić sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, raspolažu s prilično slabašnim “materijalom” za predstojeću međunarodnu razvojnu utakmicu. Zabrinjavaju i stajališta prema obrazovanju koji ne obećavaju veće zaokrete, a ni mogućnost da će zaposleni biti previše entuzijasti i učiti uz rad.

Pet studija
U objašnjenju stajališta prema učenju dr. Marušić podsjeća na pet studija. U studiji iz 1975. Ekonomski institut u Zagrebu dobio je podatak da 40,1 posto zaposlenih uči uz rad što je tada bio dobar i europski prosjek. Godine 1999. sličan uzorak pokazao je da se uz rad obrazuje 11,5 posto zaposlenih. Zbog napretka tehnike, komunikacija, znanja općenito, kaže dr. Marušić, očekivan je znatno viši postotak, a on je drastično pao. Nakon 2000. godine stanje se popravlja, ali na žalost ne previše. U drugoj studiji iz 2005. u kojoj su se istraživali glavni problemi građana, škola i znanost doslovno su za njih bili zadnja briga. Najviše su ih mučili nezaposlenost i nizak životni standard, zatim mito, korupcija, politički problemi, izlaz u EU, pretvorba, nemoral, zdravstvo, droga… U trećoj studiji, prije nekoliko godina, Ekonomski institut izvršio je istraživanje rangova motivacijskih faktora na nacionalnom uzorku. Odabranih 402 zaposlenika bili su približna preslika profila zaposlenih i profila poduzeća u Hrvatskoj. Nađeni prosječni rangovi motivacijskih faktora bili su sljedeći. U prvom redu na rad ljude potiče plaća, zatim dobri rukovodioci, međuljudski odnosi, prihvaćanje kolega, stalnost i sigurnost posla, zanimljiv posao, odgovornost, uvjeti rada, potvrđivanje sposobnosti, napredovanje, a tek na 11. mjestu bilo je obrazovanje uz rad. Iza toga još su status (imidž poduzeća) i sudjelovanje u dobiti. Prošle je godine, a to je četvrti primjer, studentica ZŠEM-a u diplomskom radu ispitala rangove motiva stručnjaka u Sektoru ljudskih potencijala. Faktor “Mogućnosti daljnjeg obrazovanja” bio je na 13. rangu. Hoće li ovakova stajališta zaduženih za planiranje i poticanje motivacije u kompanijama omogućiti motiviranje drugih? “Usput, kaže dr. Marušić, 30 posto od anketiranih stručnjaka ljudskih potencijala imalo je završenu samo srednju školu. Jesu li oni spremni i ekipirani da uopće mogu djelovati na motivaciju zaposlenih”, pita se Marušić.

Zadovoljiti potrebe
U petoj studiji Ekonomski institut je sudjelovao na velikom projektu u Kini, Izraelu, Njemačkoj i Hrvatskoj (200 poduzeća) da bi se utvrdilo koji su elementi najvažniji u prihvaćanju promjena i konkurentnoj sposobnosti poduzeća. Zajednički elementi za sve zemlje u uzorku bili su: dobri rukovoditelji, obrazovanje, kultura poduzeća, informatika i komunikacije. Je li toga svjesno naše školstvo, pita se Marušić te dodaje: “Reformira se već veoma dugo i osnovnu i srednju školu, na fakultete uvodi ‘Bolonju’, mnogo se mijenja, sve ide prema pozitivnome, ali prilično sporo.” Na pitanje reagiraju li poduzeća vlastitim programima obrazovanja, Marušić odgovara: “Poduzećima sva istraživanja kazuju da sa škola i fakulteta još neko vrijeme ne mogu u potpunosti dobiti suradnike koji će zadovoljiti njihove tehničke, poduzetničke i menadžerske potrebe, a da se s njima posebno dopunski radi. Tvrtke se razvijaju brže od školstva. Zato one moraju istoga časa startati s ‘bypassom’ i organizirati vlastito interno obrazovanje za dopune profila, promjene znanja i tehnika i slično. Ako želimo razmišljati o konkurentnosti, trebamo ubrzati postojeću reformu školstva na svim razinama, ali istodobno službe ljudskih potencijala u kompanijama moraju odmah ponuditi koncepciju osnovnih funkcija ljudskih potencijala, među kojima će, na istaknutom mjestu, biti ona o obrazovanju zaposlenih”, ističe Marušić.

Upravljanje ljudskim potencijalima?

Dr. Sveto Marušić industrijsku psihologiju magistrirao je u SAD, a doktorirao u Skoplju.
Radio je 24 godine kao znanstveni savjetnik i rukovoditelj Odjela za ekonomiku ljudskih resursa u Ekonomskom institutu u Zagrebu, a prije toga bio je savjetnik za profesionalnu orijentaciju u Zavodu za zapošljavanje u Zagrebu.
Danas je voditelj katedre za menadžment ZŠEM-a te profesor predmeta ‘Upravljanje ljudskim potencijalima’ i ‘Uvod u menadžment’ na postdiplonmskim studijima na nizu fakulteta u Hrvatskoj i Sloveniji.
Čest je gost predavač na stranim sveučilištima, a djeluje i kao konzultant Svjetske banke.
Član je Europskog udruženja poslovnih škola (Dublin), Upravnog odbora Međunarodnog udruženja za školstvo i profesionalnu orijentaciju (Berlin) i voditelj hrvatskog dijela međunarodnog projekta ‘Poduzeće koje uči’ (Berlin).
Autor je desetak knjiga te oko 150 znanstvenih radova iz područja ljudskih potencijala, zapošljavanja i obrazovanja. Knjiga ‘Upravljanje ljudskim potencijalima’ koristi se kao udžbenik na četiri fakulteta i veleučilišta u Zagrebu, Varaždinu i Mariboru.