Uloga zagrebačke privredne elite u modernizaciji Hrvatske od 1860. do 1883.” naziv je doktorske dizertacije Iskre Iveljić iz 1998. godine, u vrijeme kada je autorica istoimene knjige koju je nedavno izdao Leykam international d.o.o. iz Zagreba, radila u Hrvatskom državnom arhivu. Doktorsku disertaciju autorica je dopunila prikazima svakodnevnog života pojedinih obitelji te položaja žena u vrijeme stvaranja modernog građanskog društva u drugoj polovici 19. stoljeća. U tom razdoblju nastajali su i prvi industrijalci i bankari, a znatno se razgranalo posredničko te prijevozno i građevinsko poduzetništvo uz već postojeće veletrgovce. Privredna elita svih većih gradova tadašnje Austro-Ugarske monarhije, pa tako i Zagreba, bila je šarolika nacionalnog sastava koju su činili ponajprije Nijemci, Židovi i Mađari, a potom Česi, Hrvati, Srbi, Slovenci pa i Talijani i Grci. Plemstvo nije imalo bitnu ulogu u industrijalizaciji Hrvatske, osim što se zanimalo za one gospodarske inicijative koje su bile vezane za njihove veleposjede. Ipak bez nekih, modernizacija Zagreba bila bi nezamisliva, a to su ponajprije plemićke obitelji Vranjicani, Kulmeri, Hellenbachi i Buratti. Osnutak industrijskih poduzeća intenzivira se 60-tih godina kada se osnivaju prvi pogoni kemijske, građevinske i grafičke industrije, tvornice duhana, kože i obuće, strojeva te s manjim uspjehom i tekstilne industrije. Većina tih pogona zapošljavala je malo radnika i nemali broj bio je kraćeg vijeka. U to se vrijeme kao središte industrije isticala Rijeka u kojoj se 1835. u tvornici papira koristio prvi parostroj.

U industrijskom pogledu, Zagreb je zaostajao za Rijekom, a prvi parni stroj proradio je tek 1863. u paromlionu. Slom Bečke burze 1873. usporio je određene inicijative ali je ubrzo nastupilo i zamjetnije osnivanje dioničkih društava za tvorničke pothvate koje je pratilo i zakonodavstvo, posebice u ugarskom dijelu monarhije. Primjerice, Mađari su od 1881. pojedina industrijska poduzeća oslobađali na rok od 15 godina poreza i davanja, a 1890. počeli su se primjenjivati zakoni koji su promicali industrijsku proizvodnju. U prve pothvate industrijalizacije u Zagrebu, autorica knjige spominje predionicu svile u Maksimiru koju je osnovao biskup Haulik, proizvodnju likera vlasnika Jakova Weissa, tvornicu tupija vlasnika A. Fabera te tvornicu kamenine dr. Kriegera, poslije Lellisa na Novoj Vesi. Prva moderna veća zagrebačka tvornica bio je paromlin osnovan 1862. koji je utemeljilo nekoliko židovskih obitelji. Bilo je to vrlo uspješno dioničko društvo koje je nastupalo i na stranim izložbama u ono doba, pa je i na Svjetskoj izložbi u Parizu paromlion dobio zlatnu kolajnu. Paromlin je imao 50 radnika koji su 1867. proizveli oko 150.000 vagona mliva. Prvorazredni industrijski pothvat u ono doba bila je i tvornica žestica Franje Pokornog, utemeljena 1863. I Pokorni je dobio zlatnu kolajnu u Parizu 1878., a izlagao je čak u Philadelphiji, oprskrbljivao francuski i austrijski dvor te tvornicu prodao 1879. nekom Janušiću. U Zagrebu su bile dvije tvornice tjestenine, nekoliko manjih pivovara, a iste godine kada je nastao paromlin, utemeljena je i zagrebačka plinara koja je uzrokovala i urbanističke promjene jer su se do nje u današnjoj Gundulićevoj ulici, otvarale i uređivale nove ceste. Prema popisu obrta iz 1883. godine od 25 najvećih tvorničkih pogona sjeverne Hrvatske s više od 50 zaposlenih, šest ih je bilo u Zagrebu s ukupno više od tisuću zaposlenih. Osim toga ugledni privrednici bavili su se i osiguravajućim poslovima i sve do osnutka domaćeg društva Croatia 1884., mogli su raditi isključivo kao predstavnici stranih osiguravajućih društava. Nadalje, razvijalo se tiskarstvo (Tiskara Ljudevita Gaja i Narodnih novina), zatim građevinarstvo, bankarstvo, trgovina te ostale industrije. Tadašnjih pravih privrednih dinastija bilo je, prema pisanju autorice Iveljić, desetak obitelji.