Prema stavu Vrhovnog suda RH, Rev 3960/94, temeljne su pretpostavke za prekomjerno oštećenje zbog kojeg se može tražiti poništenje ugovora sljedeće: da je za sklapanja ugovora postojao očiti nerazmjer između obveza ugovornih strana te da oštećeni ugovaratelj nije znao, niti je mogao znati, za pravu vrijednost suugovarateljeve protučinidbe.

U konkretnom postupku utvrđeno je da je prava vrijednost nekretnine, neizgrađenog građevinskog zemljišta, koje je predmet prijeporne prodaje, u vrijeme sklapanja ugovora bila 138.000 tadašnjih dinara, a kako je ugovorena prodajna cijena od 53.000 dinara, nedvojbeno je postojanje očitog nerazmjera između obveze tužitelja kao prodavatelja i obveze tuženice kao kupca. Sudovi su utvrdili da postoji i subjektivni elemenat prekomjernog oštećenja, tj. da tužitelj nije znao, niti je mogao znati, za pravu vrijednost zemljišta.

Tuženica u reviziji ističe da su ona i tužitelj zajedno išli "kod općine i drugdje se informirati za cijenu", iz čega se može zaključiti da je tužitelj postupao s pažnjom koja se zahtijeva u prometu roba i usluga, što opravdava i zaključak da je on bio u ispričivoj zabludi glede prave vrijednosti prodane nekretnine.

Prema odredbi iz čl. 139. st. 4. ZOO-a, u slučaju poništavanja ugovora zbog prekomjernog oštećenja ugovor će ostati na snazi ako druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti. Tzv. facultas alternativa, pravo izbora da ukloni prekomjerno oštećenje dopunom do prave vrijednosti, ne pripada oštećenoj ugovornoj strani, koja može tražiti samo poništenje ugovora. To pravo pripada drugoj strani – tuženici.