Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1036/10 utvrđeno je da prema čl. 122. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, i 112/99 – dalje: ZOO) u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni svoju ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz prirode posla.Odredbom čl. 326. ZOO dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika, i na vjerovnika prelaze rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari.

Imajući na umu odredbu čl. 122. ZOO i čl. 326. st. 1. ZOO, kao i čl. 13. ugovora o prodaji br.  01-258/92 koji propisuje dužnost prodavatelja predati poslovni prostor tijekom mjeseca lipnja 1992., uz uvjet da je kupac podmirio u cijelosti svoju obvezu iz čl. 5. Ugovora, pravilno je i po ocjeni ovog suda drugostupanjski sud primijenio navedenu zakonsku odredbu, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio, ocijenivši da u konkretnom slučaju tužiteljica nije u roku ispunila preuzetu obvezu glede isplate kupoprodajne cijene, a vodeći računa o načinu uračunavanja plaćanja propisan čl. 313. ZOO. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorom između stranaka obveza tuženika bila uvjetovana ispunjenjem obveze tužiteljice, pa kako tužiteljica prethodno nije ispunila svoju obvezu u roku, to tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati zatezne kamate na naprijed uplaćena sredstva.

Mićo Ljubenko, odvjetnik