Zadužnica je vrijednosni papir na ime. Kad se radi o običnoj zadužnici, ime vjerovnika upisuje se prilikom samog izdavanja, a ako se radi o bjanko zadužnici ime vjerovnika unijet će se naknadno. Zadužnica se može prenositi. To je propisano Ovršnim zakonom, a po kojemu vjerovnik može svoja prava iz zadužnice prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik. Argumentum a maiori ad minus treba zaključiti da je zalaganje zadužnice moguće ako je dopušten njezin prijenos.Na zadužnicu se supsidijarno primjenjuje Zakon o obveznim, i to između ostalog, i odredbe o vrijednosnim papirima. S obzirom na to da Ovršni zakon izričito ne propisuje mogućnost davanja u zalog zadužnice, odgovor na pitanje je li to dopušteno, naći ćemo u Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 1146. tog Zakona, vrijednosni papir može se prenijeti kao prijenos za zalog, pri čemu se i stavlja klauzula vrijednost za zalog ili slično, a prema čl. 1148. imatelj vrijednosnog papira koji je na njega prenesen kao "prijenos za zalog", može ostvarivati sva prava koja iz tog vrijednosnog papira proistječu. Način dobrovoljnog davanja u zalog prava propisan je člankom 310. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema toj odredbi,  dobrovoljno založno pravo na vrijednosnim papirima koji glase  na donositelja, stječe vjerovnik jednako kao i na pokretnim stvarima, na papirima po naredbi založnim indosamentom, na papirima koji glase na ime i na tražbinama – ustupom radi osiguranja i obavještavanjem dužnikova dužnika o tom ustupu, a na ostalim pravima na način koji je predviđen za prijenos tih prava, ako što drugo nije zakonom određeno.Kako je zadužnica vrijednosni papir koji glasi na ime, založno pravo na njoj osniva se ustupom (cesijom) te tražbine radi osiguranja i obavještavanjem dužnikova dužnika o tom ustupu. Od trenutka kad je dužnikov dužnik obaviješten o davanju u zalog zadužnice (o ustupu tražbine) više ne može svoju obvezu valjano ispuniti osobi koja je zadužnicu založila.

Izostanak s posla 21 dan teška je povreda iz radnog odnosa

Hoće li poslodavac propustiti rok za izvanredni otkaz radniku koji neopravdano izostaje već dvadest dana s obzirom na činjenicu da je od prvog dana neopravdanog izostajanja prošlo više od petnaest dana?

Prema članku 107. Zakona o radu poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu bez obveze poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Nesporno je je da neopravdano izostajanje s posla razlog za izvanredni otkaz. Koliko dana je potrebno da radnik neopravdano izostaje  s posla, a da bi to bio razlog za izvanredni otkaz, ovisit će od konkretnog slučaja, odnosno danih okolnosti. Prema Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2248/00 od 31. siječnja 2001. godine, neopravdan izostanak s posla u trajanju od dvadeset i jednog dana ocijenjen je kao osobito teška povreda iz radnog odnosa i razlog je za izvanredni otkaz. Međutim, trajanje neopravdanog izostanka s posla može i kraće trajati i predstavljat će mi razlog za izvanredni otkaz, što, prema navedenom, ovisi o konkretnoj situaciji.U slučaju dužeg neopravdanog kontinuiranog izostanka s posla rok od 15 dana za izvanredni otkaz se ne računa od prvog dana izostanka već on teče sve dok traje takvo ponašanje radnika. Kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveze iz radnog odnosa opravdava mogućnost donošenje odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo vrijeme postojanja takve povrede, odnosno sve do možebitnog prekida takvog stanja i povratka radnika na rad (Iz obrazloženja Odluke Županijskog suda u Šibeniku, Gž-157/99 od 31. ožujka 1999.).Identično stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2061/99 od 13. lipnja 2000. Tako je Vrhovni sud ocjenio da u slučaju višednevnog neopravdanog izostanka s posla rok za izvanredni otkaz nije počeo teći s prvim danom izostanka jer upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze čini razlog za izvanredni otkaz. Povreda obveze, naime, iz radnog odnosa u ovom slučaju traje kontinuirano sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu, odnosno do dana možebitnog povratka radnika na rad.U potonjem slučaju rok od 15 dana bi se računao od dana povratka radnika na rad. U prvom slučaju, dakle, ako je radnik dan izvanredni otkaz u vrijeme neopravdanog izostajanja s posla, pitanje roka od 15 dana se ne bi ni postavljalo.

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur