Kupoprodaja tuđe stvari regulirana je člankom 382. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje. To znači da takav ugovor nije samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari  ništetan, niti se to u sudskom postupku može utvrditi. Ugovorne strane dužne su ga izvršiti. Ni treći, koji je vlasnik stvari koja je predmet kupoprodaje, nije ovlašten tražiti raskid ugovora o kupoprodaji zaključenog između trećih osoba, a niti tražiti da se taj kupoprodajni ugovor oglasi ništetnim. Međutim, vlasnik stvari ovlašten je podići vlasničku tužbu i tražiti povrat svoje stvari.Hoće li s tužbom uspjeti, ovisit će o primjeni odredaba članka 118. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom je reguliran institut stjecanja vlasništva od nevlasnika. Naime, pod određenim pretpostavkama vlasništvo stvari može se steći i od nevlasnika. Dakle, iako ugovorne strane ugovor o kupoprodaji tuđe stvari obvezuje, ipak se pošteni i savjesni kupac tuđe stvari na neki način štiti. Kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa, a ako se zbog toga što je stvar tuđa ne može ostvariti svrha ugovora, može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.Zanimljivo je usporediti i odredbe Zakona o obveznim odnosima (čl. 430.-437.) koje se odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Iz tih odredaba, također, proizlazi da ugovor o kupoprodaji tuđe stvari samo zbog toga što se radi o tuđoj stvari nije ništetan, a da raskid može tražiti samo kupac, a ne prodavatelj ili netko treći. U jednom slučaju (čl. 432. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) ugovor će se raskinuti prema samom zakonu.

Rok za odbijanje viška isporuke robe

Prodavatelj nam je isporučio veću količinu pijeska nego što smo ugovorili. Kad smo mu višak nakon nekog vremena željela vratiti on je to odbio uz tvrdnju da smo višak primili i da smo ga dužni platiti. Je li prodavatelj u pravu? Napominjemo da se radi o pravnim osobama i da smo mi građevinsko trgovačko društvo, a isporučitelj se bavi isporukom građevinskog materijala.

Odredbom članka 415. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je na temelju trgovačkog ugovora prodavatelj dao kupcu veću količinu nego što je ugovoreno, a kupac u razumnom roku nije izjavio da višak odbija, smatra se da je primio i taj višak te ga je dužan platiti po istoj cijeni. Dakle, smatrat će se da je kupac primio višak i da ga je dužan platiti ako nije izričito i jasno, u razumnom roku, izjavio da višak odbija primiti. Nadalje, mora se raditi o trgovačkom kupoprodajnom ugovoru, a predmet kupoprodaje mora biti stvar određena po rodu.Trgovački ugovori su, prema članku 14. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovori koje sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u svezi s obavljanjem tih djelatnosti.Što predstavlja razuman rok, zakonom nije određena, pa će se to radi li se o razumnom roku ili ne prosuđivati u svakom konkretnom slučaju.S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru te da je pijesak, koji je predmet kupoprodaje, stvar određene po rodu te ako kupac nije u razumnom roku izjavio da odbija primiti višak isporuke, bit će dužan taj višak platiti. U slučaju da je kupac u razumnom roku odbio primiti višak, prodavatelj će mu biti dužan nadoknaditi štetu (čl. 415. st. 2. Zakona o obveznim odnosima).

Ustroj službe za zaštitu na radu

Mora li poslodavac koji zapošljava 300 radnika uvijek  u stručnoj službi  imati tri  stručnjaka za zaštitu na radu?

Prema članku 21. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac koji zapošljava više od 250 radnika, dužan je ustrojiti samostalnu stručnu službu za zaštitu na radu. Broj stručnjaka za zaštitu na radu unutar službe treba ovisiti o veličini poslodavca, organizaciji posla, stanju zaštite na radu te stupnju opasnosti koji je utvrđen procjenom, i ne može biti manji od tri.Izuzetno, na zahtjev poslodavca, ako na temelju stanja zaštite i procjene proizlazi da ne postoje veće opasnosti i štetnosti po sigurnost i zdravlje radnika, ministar nadležan za rad može dopustiti da se ne ustroji služba zaštite na radu.  U tom slučaju poslodavac poslove zaštite na radu organizira kao poslodavac koji zapošljava više od 50 radnika (čl. 20. ZOZNR-a), pa je dužan odrediti jednu ili više osoba za obavljanje poslova stručnjaka zaštite na radu.Slijedom toga, osim kad poslodavac na temelju dozvole ministra uopće ne mora ustrojiti službu za zaštitu na radu, u stručnoj službi poslodavac uvijek mora zapošljavati najmanje tri stručnjaka zaštite na radu, a po potrebi i više.

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur