Ministar financija Slavko Linić u posljednje je vrijeme izazvao dosta kontroverzi burnim reakcijama na kritike stručne javnosti vezane uz smanjenje PDV-a u ugostiteljstvu.

Slijedom toga objavljujemo intervju s jednim od predstavnika mlađe generacije poreznih stručnjaka, ovlaštenog poreznog savjetnika i revizora Kristijana Cinottija za komentar. 

Kako stručna javnost gleda na reakcije ministra Linića na kritike?

Pa moramo priznati da ministru Liniću i njegovom timu uopće nije lako. Isto tako puno je lakše biti sa strane i kritizirati. Dio tih kritika možda stvarno nije niti dobronamjeran. Međutim, čini mi se da ipak mora postojati otvorenost prema stručnoj javnosti za komentare, prijedloge i savjete. Neke stvari su dobar trend. Na primjer, mislim da je ipak napravljen doprinos na uvođenju reda i boljem funkcioniranju Porezne uprave. Dodatno, nekada mi se čini da bi, kada bi svi ministri odradili posao sa „žarom“ kojim to radi Linić, cjelokupna slika naše države možda izgledala bolje.  Ipak, tu ne treba stati, sigurno ima stvari koje se mogu drugačije i bolje raditi.

Koji su po Vama dobri potezi koji su napravljeni?

Prije svega fiskalizacija i razbijanje mita da moraš raditi na „crno“ da bi mogao opstati. Država mora štititi one koji poštuju zakon i red od onih koji rade na crno. Nadalje, odličan potez je bio i reinvestiranje dobiti i jačanje kapitalne pozicije poduzeća budući da je upravo to detektirano kao jedan od najvećih problema hrvatskog gospodarstva. Unatoč pojedinačnim zloupotrebama, mislim da su predstečajni postupci dobar pokušaj smanjenja broja stečajeva i bržem restrukturiranju.

Kad biste željeli dati 5 konstruktivnih savjeta  ministru Liniću, koji bi to bili?

Prijedlog br. 1: Vraćanje PDV-a na utužena potraživanja koja se ne mogu naplatiti

Prije svega mi je žao da u naš Zakon i Pravilnik o PDV-u nije ugrađena odredba koja se odnosi na priznavanje PDV-a u slučaju utuženja budući da je to dozvoljeno Direktivom EU i neke zemlje su to primijenile kao na primjer Francuska ili Austrija. To bi svakako olakšalo život poduzetnicima i na neki način ih zaštitilo. Naime, poduzetnik fakturira svoje isporuke i prijavi PDV koji mora platiti. U slučaju ne plaćanja od strane kupca on i dalje mora državi platiti PDV koji nije zaradio. Dakle, ne samo da je izgubio na tome što je isporučio dobra ili usluge (resurse) nego još državi mora platiti PDV koji nikad nije vidio, što mu predstavlja direktan novčani odljev. Kao da ga država kažnjava,umjesto da ga štiti. To bitno povećava rizik poduzetništva i otvara mogućnost manipulacijama.

Prilike i za Hrvatsku

‘Fokus politika sve više se pomiče prema većem financiranju konkurentnosti’

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Na koji način se povećava mogućnost manipulacije?

Poduzetnici mogu biti skloni tome da priznaju samo one prihode koje naplate. Tako i država dobiva kasnije novce. Naime, budući da znaju da PDV moraju platiti do kraja sljedećeg mjeseca, poduzetnici mogu biti skloni tome da prijavljuju PDV ne onda kad je isporuka napravljena, nego u onom razdoblju kad će naplatiti. Sve s ciljem da se ne dovedu u situaciju da moraju platiti PDV koji neće moći naplatiti od svojih kupaca.

Zašto mislite da bi promjena da se prilikom utuženja plaćeni PDV vraća poduzetnicima pomogla u ovom problemu?

Kad bi se stvorilo sigurno okruženje za poduzetnike tako su sigurni da će naplatiti svoje isporuke ili da ako ne naplate će barem biti sigurni da neće morati državi plaćati PDV na nešto što nisu zaradili, poduzetnici ne bi imali razloga za „muljanje“. Naime, u slučaju da ne mogu naplatiti svoja potraživanja ista bi utužili i u trenutku utuženja država bi im vratila PDV do trenutka naplate od kupca. Tako bi poduzetnici bili zaštićeni od prevaranata koji ne plaćaju svoje obveze.

Bi li država tako izgubila PDV?

Na žalost, puno puta se događalo da netko ne plati svoje obveze, a prizna si pretporez. S druge strane netko tko je radio i prijavio državi PDV je izgubio ne samo isporuku nego i PDV. Tako je s jedne strane prevaren, a s druge strane ga je država još opteretila. Nadalje, onaj koji nije platio svoje obveze prevario je ne samo svoje dobavljače nego i državu jer si je priznao pretporez. I država je na neki način bila sudionik u prijevari. Naravno podizale bi se tužbe koje bi se onda samo formalno osporavale kako bi se dobilo na vremenu što je zatrpavalo sudstvo. Međutim, zahvaljujući jednom kolegi odvjetniku sada se ovrha može osporavati samo ako kupac dokaže da nije priznao pretporez po fakturi, tako da je barem država zaštićena i sigurno su izostali mnogi prigovori koji su imali za cilj jedino dobitak na vremenu za one koji žele varati.

Kako to funkcionira u Europi?

Na primjer u Francuskoj, ako poduzetnik isporuči dobra i usluge prijavljuje i plaća PDV. Međutim, ako se potraživanja nakon usmenih i pisanih poziva (za koje vrijeme država koristi PDV koji isporučitelj nije naplatio) ne mogu naplatiti i utuže se, država priznaje (vraća) PDV koji je plaćen državi a nije naplaćen od kupca.

Bi li ovakvo rješenje bilo u skladu s drugim zakonima?

Dapače, takvo postupanje je upravo propisano, na primjer, Zakonom o porezu na dobit. Ako ne možete naplatiti svoje potraživanje i utužite ga možete ga porezno priznati otpisati što znači da će te platiti manje poreza na dobit. Dakle, država vas ne traži porez na dobit na potraživanja koja niste naplatili, a traži vas porez na dodanu vrijednost što nije logično.

Prijedlog br. 2: Državi se porezi mogu platiti u nenaplaćenim potraživanjima uz regresno pravo

Drugi prijedlog je na neki način povezan s prvim prijedlogom, a opet s ciljem stvaranja sigurnog okruženja za one koji stvaraju i poduzimaju i koji su na koncu generatori fiskalnih prihoda. Naime, prijedlog se sastoji u tome da poduzetnik može zatvoriti svoje obveze prema Poreznoj upravi s nenaplaćenim potraživanjima na temelju kojih su nastale obveze prema Poreznoj upravi. Na primjer, poduzetnik ne može naplatiti potraživanja, a mora platiti porez, inače mu se obračunavaju zatezne kamate po stopi od 12 (provjeriti) % na neplaćene porezne obveze. To opterećuje poduzetnike. S jedne strane financiraju neplatiše, a s druge strane ih opterećuju visoke kamate od strane Porezne uprave. Moguće rješenje za taj problem bi moglo biti u tome da poduzetnik kompenzira svoje obveze prema Poreznoj sa svojim nenaplaćenim potraživanjima uz regresno pravo.

Postoje određeni komentari koji se protive takvom postupanju, tj. pojedini ljudi iz Porezne uprave kažu „pa zašto bi mi bili agencija za naplatu“? Ipak, smatram da Porezna uprava u neku ruku mora prihvatiti dio tereta nelikvidnosti i služiti poduzetnicima od kojih ubire prihode. Naime, Porezna zna zaplijeniti potraživanja poduzetnika kako bi namirila svoja vlastita potraživanja kada njima to odgovara. Postavlja se pitanje, zašto to ne bi napravila kada isto odgovara i poduzetniku?

Zar Zakon o financijskom poslovanju nije dovoljna zaštita?

Svakako je dobro što su propisani dozvoljeni rokovi za plaćanje. Isto tako je dobro što su krenule kontrole oko rokova plaćanja. Međutim, javna je tajna da se ti rokovi ne poštuju i da će trebati previše vremena da bi se iskontrolirali i kaznili oni koji ne plaćaju. Čini mi se da bi na ovaj način, osim postojećih zakonskih rješenja država dodatno zaštitila poduzetnike, posebice one koji imaju slabiju pregovaračku poziciju.

Na primjer, mali proizvođač jagoda se ne usudi tužiti trgovački lanac koji mu oteže s plaćanjima jer mu je on daleko najveći kupac. Pregovaračka pozicija tog malog proizvođača jagoda se svodi na to da ljubazno zamoli za plaćanje, jer ako se trgovački lanac „naljuti“ na njega u pitanju je njegova egzistencija. S jedne strane mu trgovački lanac ne plaća, a s druge strane mu Porezna uprava zaračunava visoke zatezne kamate što direktno smanjuje njegovu dobit. U ovom slučaju, taj isti poduzetnik bi svoje porezne obveze platio potraživanjima koja ima prema trgovačkom lancu i koji se sada ne može ponašati prema Poreznoj upravi na isti način kao i prema malom proizvođaču jagoda. Osim toga, sudovi ne bi bili zatrpani ovrhama i prigovorima, nego bi se puno efikasnije i brže rješavale ovakve dubioze.

Konkretan primjer iz prakse je kolega odvjetnik koji je imao potraživanje od klijenta koji se bavio nekretninama i koji mu nije platio fakturu. Kolega odvjetnik je uredno izdao fakturu i prijavio porez, te pošto je iznos PDV-a bio ogroman nije ga mogao platiti. Država je uredno zaračunala zatezne kamate što ga je na koncu dovelo u blokadu. On je naravno tužio svog klijenta kako bi naplatio svoja potraživanja, a država  je kolegu odvjetnika u međuvremenu zablokirala. On je otišao u Poreznu upravu i ponudio svoja potraživanja na ime plaćanja na što su oni rekli da im se na da „bakćati“ s time. Dodatni problem za kolegu odvjetnika je bio to što jamči za svoje obveze sa svom svojom privatnom imovinom. Probajte se staviti u njegovu kožu. Umjesto da ga država štiti dovodi ga u vrlo tešku poziciju. Nije potrebno napomenuti da cijeli sudski postupak oko naplate traje nekoliko godina jer je njegov klijent otišao u stečaj.

Zar ne mislite da bi država tako mogla ostati bez novca. Naime, dobije potraživanja koja ne može naplatiti?

Već sam napomenuo da bi se potraživanja preuzimala uz regresno pravo. Naime, uz pravo da se država ima pravo naplatiti od poduzetnika koji je dao  potraživanja pod račun ako ne naplati od njegovih dužnika. Vjerujem da bi to puno efikasnije funkcioniralo od Zakona koji propisuje rokove plaćanja i nema nikakav kontrolni mehanizam, osim kontrole inspektora, što je dakako skupo.

Prijedlog br. 3: Na kamate se ne treba plaćati porez na dohodak

Ovaj prijedlog se temelji na jednoj odredbi Zakona o porezu na dohodak za koju stručna javnost smatra da nije pravedna. Naime, kad neki poduzetnik uloži novce u banku i dobiva kamatu to nije oporezivo. Međutim, kad te iste novce uloži u poduzeće od kojeg živi on i njegova obitelj mora platiti porez na kamate. Zašto? Ovo bi mogao biti interesantan poticaj za ulagače i način kako bi poduzetnici mogli brže i lakše doći do novca, jer bi ulagači ulagali direktno u poduzeća, a ne samo u banke. Isto tako ne razumijem na primjer zašto je bankama priznat  trošak vrijednosnog usklađenja i bez utuženja,  a poduzetnicima su takvi troškovi priznati samo ako su utužili svoja potraživanja? Zar ne bi bilo u redu da nemamo dvostruka mjerila, nego da sva pravila vrijede za sve?

Prijedlog br. 4: Reinvestirana dobit

Već smo spomenuli da je jedan od boljih poteza bilo uvođenje oslobođenje od plaćanja poreza na dobit za dobit tekuće godine koja se unese u temeljni kapital. To je svakako pomoglo poduzetnicima i mnogi su tu olakšicu iskoristili. Posljedica svega je da imamo gospodarstvo s više kapitala jer su mnogi poduzetnici ostavili dobit u poduzećima umjesto da je povlače. Međutim, držimo da su ovdje manji poduzetnici zakinuti. Naime, radi se  o tome da dobit mora biti „unesena“ u temeljni kapital. Unos u temeljni kapital zahtjeva odvjetničke, javno-bilježničke i revizorske troškove. Kod manjih poduzetnika se može dogoditi da eventualna ušteda ne dostiže troškove koji su potrebni za ostvarenje uštede. Za male poduzetnike na primjer 200 tisuća kapitala može značiti puno. Međutim, generalno je pravilo da bi se cijeli posao isplatio dobit bi morala biti preko 200 tisuća kuna. Čini nam se da bi rješenje moglo biti da se tekuća dobit ne mora unositi u temeljni kapital, nego da mora ostati u kapitalu. Ako poduzetnik povuče takvu dobit onda mora platiti porez na dobit. Nešto slično smo imali s porezom na dividende koji je već postojao. Ovo bi bilo praktično i efikasno rješenje i vjerujem da bi ponukalo mnoge poduzetnike ostavljati dobit u poduzeću. Naravno, trebalo bi ugraditi određene „osigurače“ kao na primjer da se to može ostvariti jedino kod onih poduzeća koja ne daju pozajmice vlasnicima i povezanim osobama i druga slična sredstva zaštite. 

Prijedlog br. 5: Porezni savjetnici jamče za sastavljanje poreznih prijava

Ovaj prijedlog ima veze s općenitim stanjem u računovodstvenoj branši. Svjedoci smo činjenice da se svatko bavi računovodstvom i financijama i da postoji malo konzekvenci ako netko pogriješi, odnosno za propuste nitko ne snosi odgovornost. Slijedom toga, držimo da bi država zaštitila sebe i poduzetnike kad bi odredila porezne savjetnike kao potpisnike poreznih prijava za koje bi onda isti jamčili i bili osigurani od profesionalne odgovornosti. To bi zacijelo smanjilo „namještanje“ poreznih prijava. Previše je nereda u računovodstveno-poreznoj branši i svi trebamo dati doprinos da se stanje promijeni.

Na koji način Vi dajete doprinos?

Kolege s kojima surađujem, te ja osobno, smatramo da je znanje najbolji način da pojedinac da svoj doprinos određenom sustavu.

Naime, samo kontinuiranom edukacijom i stalnim usavršavanjem možemo osvijestiti ljude tako da znaju identificirati probleme i iste početi rješavati na zadovoljstvo cijele zajednice.

U tu svrhu, u dogovoru s Hrvatskim institutom za financije pokrenuli smo praktičnu poreznu akademiju u trajanju od 3 mjeseca koja ima za cilj obučiti polaznike da usavrše svoja praktična znanja oko poreza, sastavljanja poreznih prijava na konkretnim primjerima iz prakse.

Tako planiramo da barem 50-ak polaznika godišnje značajno podigne svoju razinu poreznih znanja i vještina, što bi trebalo imati barem mali utjecaj na ovu granu našeg društva.   

Ovo smatramo pogotovo bitnim u svijetlu ulaska RH u Europsku uniju, te značajnih promjena poreznog sustava u vidu novog Zakona o PDV-u, novih odredbi unutar Zakona o porezu na dobit itd.