Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1013/2005 sporno je, je li tuženik s računa tužitelja naplatio veći iznos ovrhovoditelju od onog kojeg je trebao naplatiti po ovršnom prijedlogu i time tužitelju počinio štetu za razliku između onog što je naplaćeno i onog što je trebalo naplatiti, a sve zbog načina obračuna zateznih kamata. Odgovornost tuženika za štetu koju bi pretrpio tužitelj zbog toga što je s njegovog računa kojim je upravljao tuženik izvršavajući naloge po kojima su obavljana plaćanja s tog računa proizlazila bi iz povrede ugovornog odnosa, jer treba uzeti da su stranke bile u ugovornom odnosu u vezi s vođenjem računa tužitelja, pa se od tuženika tražilo da postupa s pažnjom dobrog stručnjaka kada je obračunavao kamate na glavnicu da bi utvrdio koliki iznos treba naplatiti s računa tužitelja (čl. 18. ZOO-a)…

Cesija i kamate

Prema stavu Visokog trgovačkog suda u odluci br. Pž-3999/04  sklapanjem tog ugovora o prijenosu potraživanja, tuženik se nije oslobodio i obveze isplate zateznih kamata. Naime, za razliku od cesije iz članka 436. Zakona o obveznim odnosima kod koje se pretpostavlja da su s ustupljenim glavnim potraživanjem ustupljene i dospjele a neisplaćene kamate (članak 437. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), kod cesije mjesto ispunjenja tome nije tako. Razlog je tome što ugovorom o cesiji mjesto ispunjenja stranke ugovaraju koje će dugovanje ili dio dugovanja cedent tom cesijom podmiriti cesionaru, pa ako stranke žele da se tim ugovorom podmiri i potraživanje sporedne tražbine (kamata) stranke to moraju izričito ugovoriti budući da je cesija mjesto ispunjenja de facto način prestanka obveze cedenta prema cesionaru jer se samim sklapanjem tog ugovora cedent oslobađa svoje obveze.

Odgovara: M. Ljubenko, dipl. iur

Pitanja vezana za pravnu tematiku šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku pravo