Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1026/2004 neosnovano se u reviziji ističe da je sud bio dužan već 27. veljače 2003. godine donijeti presudu na temelju priznanja, jer da je tuženik podneskom priznao tužbeni zahtjev. Priznanje tužbenog zahtjeva u podnesku od 27. veljače 2003. godine nedopušteno je raspolaganje, suprotno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP, jer je učinjeno poslije nego je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela od 29. studenog 2002. godine, utvrdio nove "Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (broj Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02 od 29. studenog 2002. godine)" i to da bi se izbjegla primjena tih kriterija, prema kojima pravična novčana naknada znatno premašuje priznati iznos tužbenog zahtjeva. Nastavno tome, sudovi su pravilno postupili kada takvo raspolaganje nisu uvažili ni donijeli presudu na temelju priznanja.

Prodaja tuđeg nije ništavno nego poboj

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-189/2004 pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između II-tuženika G. K. i I-tuženika J. K. dana 30. travnja 1996. godine na temelju čl. 103. ZOO-a, jer da se radi o ugovoru suprotnom moralu te načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima. S obzirom da je samo prodavatelj (II-tuženik) postupao suprotno moralu, a da je kupac (I-tuženik) doveden u zabludu da se radi o stanu kojeg je vlasnik II-tuženik radilo bi se o pobojnom, a ne ništavom ugovoru, budući da prodaja tuđe stvari ne uzrokuje ništavost ugovora o prodaji. Stoga je u tom dijelu valjalo preinačiti nižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci tj. u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti.

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik