EN DE

Kako prepoznati trenutke koji će vas promijeniti

Autor: Majda Rijavec
12. rujan 2008. u 06:30
Podijeli članak —

U životu svakog lidera mogu se uočiti situacije koje su bile ključne za promjenu načina razmišljanja i koje su imale dalekosežne posljedice

Bruce Avolio i Fred Lufthans, autori teorije autentičnog rukovođenja, uveli su u područje rukovođenja pojam tzv. okidača ili značajnih trenutaka. Po njihovu mišljenju, određene situacije koje se dogode na poslu i u životu potiču razmišljanja, ideje, emocije i ponašanja koji u značajnoj mjeri doprinose razvoju autentičnih rukovoditelja. Neki od tih trenutaka mogu trajati svega nekoliko sekundi ili minuta, dok se drugi mogu odvijati tokom dužeg vremenskog razdoblja. Kad se izučava život i karijera uspješnih vođa i rukovoditelja u njihovu razvoju, uvijek se mogu uočiti takvi trenuci. Oni su bili ključni za njihovo razmišljanje o tome tko su i što u životu žele postići. Često se kao primjer navodi Mahatma Gandi kojemu su se takvi trenuci dogodili u Južnoj Africi gdje je prvi put iz blizine i na vlastitoj koži osjetio rasnu diskriminaciju. To nisu samo bili trenuci koji su ga potaknuli na organiziranje borbe za oslobođenje svoje zemlje, nego i na razmišljanje o vrijednosti nenasilja kao strategije borbe. Ovu strategiju prihvatili su kasnije i Nelson Mandela i Martin Luther King.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Nisu svi trenuci povijesni
Naravno, nemaju svi značajni trenuci ovakvo povijesno značenje, ali se nalaze u životu svakog od nas. Tako jedan rukovoditelj navodi da je na početku svoje karijere kao rukovoditelja bio vrlo zabrinut i često je razmišljao o tome zašto ne postiže planirane rezultate iako je tehnički sistem bio optimalno dizajniran. A onda je na nekom sastanku čuo usputnu rečenicu da u njihovoj tvrtki posao obavljaju ljudi i strojevi, tim redoslijedom. Ta rečenica potaknula ga je na razmišljanje. Tek tada je shvatio da je kao rukovoditelj bio u potpunosti usmjeren na to kako da tehnički sustav što bolje funkcionira. O ljudima nije toliko razmišljao jer mu se to nije činilo toliko važnim. Vjerovao je da će posao biti dobro obavljen ako strojevi savršeno funkcioniraju. Od toga trenutka počeo je više razmišljati o ljudima. U roku od pet godina postao je jedan od najuspješnijih i najpoštovanijih rukovoditelja poznat po svojoj brizi za ljude. Mnogi su govorili kako se razina povjerenja “automatski diže” kad on uđe u prostoriju. Za razliku od drugih koji su to samo govorili, on je doista vjerovao da su ljudi odlučujući za uspjeh tvrtke. I zato su mu vjerovali. Jedan mladi rukovoditelj vjerovao je da biti šef znači pomagati ljudima da isprave svoje slabosti i pogreške. Vrlo je ozbiljno shvaćao svoj posao. Najveći dio vremena provodio je analizirajući što njegovi ljudi rade loše, a onda im je pokazivao kako da to poprave. Zahtijevalo je to mnogo truda, ali rezultati nisu bili onakvi kakve je očekivao. Primijetio je da njegovi ljudi nakon takvih intervencija imaju još manje samopouzdanja i povjerenja u sebe. Na jednom seminaru za rukovoditelje dobio je zadatak da napravi intervju s osobom koju je oduvijek želio upoznati. Odabrao je jednog od najuspješnijih nogometnih trenera. No intervju nije išao onako kako je zamišljao. Kada je govorio o svom radu, trener gotovo da nije spominjao nogomet. Bio je potpuno usmjeren na pozitivni razvoj ljudi. Želio je da svaki razgovor s njima završi tako da odu s više samopouzdanja i vjere u same sebe. Zamišljao je te mlade ljude u budućnosti znajući da im je pomogao da otkriju nešto važno sami o sebi. Znao je da će oni to znanje moći iskoristiti u svom radu s drugima. Taj razgovor promijenio je način na koji je mladi rukovoditelj razmišljao o svom poslu. Prestao je razmišljati samo o kratkoročnim ciljevima na projektima i počeo razmišljati o talentima koje bi trebali imati njegovi ljudi za buduće projekte, one koji još nisu ni započeli. Taj jedan jedini razgovor, jedan kratki dio njegova života, potaknuo ga je da mnogo puta nakon toga razmišlja pomaže li svojim ljudima da razviju svoje jedinstvene potencijale. I odlazi li nakon razgovora s njim s više ili manje samopouzdanja i vjere u sebe.

Bruce Avolio i Fred Lufthans, autori teorije autentičnog rukovođenja, uveli su u područje rukovođenja pojam tzv. okidača ili značajnih trenutaka. Po njihovu mišljenju, određene situacije koje se dogode na poslu i u životu potiču razmišljanja, ideje, emocije i ponašanja koji u značajnoj mjeri doprinose razvoju autentičnih rukovoditelja. Neki od tih trenutaka mogu trajati svega nekoliko sekundi ili minuta, dok se drugi mogu odvijati tokom dužeg vremenskog razdoblja. Kad se izučava život i karijera uspješnih vođa i rukovoditelja u njihovu razvoju, uvijek se mogu uočiti takvi trenuci. Oni su bili ključni za njihovo razmišljanje o tome tko su i što u životu žele postići. Često se kao primjer navodi Mahatma Gandi kojemu su se takvi trenuci dogodili u Južnoj Africi gdje je prvi put iz blizine i na vlastitoj koži osjetio rasnu diskriminaciju. To nisu samo bili trenuci koji su ga potaknuli na organiziranje borbe za oslobođenje svoje zemlje, nego i na razmišljanje o vrijednosti nenasilja kao strategije borbe. Ovu strategiju prihvatili su kasnije i Nelson Mandela i Martin Luther King.

Nisu svi trenuci povijesni
Naravno, nemaju svi značajni trenuci ovakvo povijesno značenje, ali se nalaze u životu svakog od nas. Tako jedan rukovoditelj navodi da je na početku svoje karijere kao rukovoditelja bio vrlo zabrinut i često je razmišljao o tome zašto ne postiže planirane rezultate iako je tehnički sistem bio optimalno dizajniran. A onda je na nekom sastanku čuo usputnu rečenicu da u njihovoj tvrtki posao obavljaju ljudi i strojevi, tim redoslijedom. Ta rečenica potaknula ga je na razmišljanje. Tek tada je shvatio da je kao rukovoditelj bio u potpunosti usmjeren na to kako da tehnički sustav što bolje funkcionira. O ljudima nije toliko razmišljao jer mu se to nije činilo toliko važnim. Vjerovao je da će posao biti dobro obavljen ako strojevi savršeno funkcioniraju. Od toga trenutka počeo je više razmišljati o ljudima. U roku od pet godina postao je jedan od najuspješnijih i najpoštovanijih rukovoditelja poznat po svojoj brizi za ljude. Mnogi su govorili kako se razina povjerenja “automatski diže” kad on uđe u prostoriju. Za razliku od drugih koji su to samo govorili, on je doista vjerovao da su ljudi odlučujući za uspjeh tvrtke. I zato su mu vjerovali. Jedan mladi rukovoditelj vjerovao je da biti šef znači pomagati ljudima da isprave svoje slabosti i pogreške. Vrlo je ozbiljno shvaćao svoj posao. Najveći dio vremena provodio je analizirajući što njegovi ljudi rade loše, a onda im je pokazivao kako da to poprave. Zahtijevalo je to mnogo truda, ali rezultati nisu bili onakvi kakve je očekivao. Primijetio je da njegovi ljudi nakon takvih intervencija imaju još manje samopouzdanja i povjerenja u sebe. Na jednom seminaru za rukovoditelje dobio je zadatak da napravi intervju s osobom koju je oduvijek želio upoznati. Odabrao je jednog od najuspješnijih nogometnih trenera. No intervju nije išao onako kako je zamišljao. Kada je govorio o svom radu, trener gotovo da nije spominjao nogomet. Bio je potpuno usmjeren na pozitivni razvoj ljudi. Želio je da svaki razgovor s njima završi tako da odu s više samopouzdanja i vjere u same sebe. Zamišljao je te mlade ljude u budućnosti znajući da im je pomogao da otkriju nešto važno sami o sebi. Znao je da će oni to znanje moći iskoristiti u svom radu s drugima. Taj razgovor promijenio je način na koji je mladi rukovoditelj razmišljao o svom poslu. Prestao je razmišljati samo o kratkoročnim ciljevima na projektima i počeo razmišljati o talentima koje bi trebali imati njegovi ljudi za buduće projekte, one koji još nisu ni započeli. Taj jedan jedini razgovor, jedan kratki dio njegova života, potaknuo ga je da mnogo puta nakon toga razmišlja pomaže li svojim ljudima da razviju svoje jedinstvene potencijale. I odlazi li nakon razgovora s njim s više ili manje samopouzdanja i vjere u sebe.

Stvorimo ih sami
Značajni trenuci u našem životu mogu se dogoditi slučajno, ali ne moramo čekati da ih život donese. Možemo ih i sami stvoriti. Bruce Avolio i Fred Lufthans smatraju da se rukovoditelji mogu najbolje razvijati kroz takve trenutke. To znači da ih moraju znati prepoznati kad se dogode, znati ih sami izazvati, biti spremni razmišljati o njima i mijenjati svoje ponašanje. Evo nekih pitanja koje možemo postaviti sami sebi kako bi izazvali ovakve trenutke i iskoristili ih za osobni i profesionalni samorazvoj. Razmislite o nekoj situaciji ili trenutku kad ste naučili nešto što vas je iznenadilo, a odnosilo se na vaš osobni razvoj. Kako je taj trenutak utjecao na vaše mišljenje o sebi kao osobi i rukovoditelju? Pojedinci su veoma dobri organizatori, a drugi su tako marljivi da svojim primjerom motiviraju druge i potiču ih na rad. U čemu ste vi najbolji? Što možete učiniti da još više razvijete područje u kojem ste najbolji? Odaberite osobinu za koju mislite da vam je druga po redu po razvijenosti i razmislite kako biste je još više razvili tako da podržava i potiče ono u čemu ste najbolji.

Autor: Majda Rijavec
12. rujan 2008. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close