Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-955/2009  u predmetnoj reviziji je postavljeno sljedeće pravno pitanje: je li valjan ugovor o darovanju koji je sklopljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, ali nije izvršena i prava predaja u posjed da­­rovane nekretnine.U odnosu na to pitanje odgovor je negativan, odnosno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno.

Naime, već je u mnogobrojnim odlukama ovoga suda (npr. Rev-542/03 od 15 prosinca 2004., Rev-995/04 od 4. listopada 2005. ) donesenim u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. bivšeg OGZ-a (koji se primjenjivao temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. – Narodne novine 73/91) zauzeto pravno shvaćanje da ugovor o darovanju treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika odnosno javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/93), a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u propisanoj formi (što je i ovdje slučaj) tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige. Dakle, činjenica što je predmetni ugovor proveden u zemljišnim knjigama ne može nadomjestiti predaju stvari u neposredan posjed, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi. Stoga je predmetni darovni ugovor protivan zakonu, pa je zaključeni pravni posao ništav osnovom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima.

Hipoteka kao osiguranje ne zastarijeva

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Rev-794/2004  utvrđeno je da je u svrhu osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu broj 409/91 zasnovano pravo zaloga u korist Hrvatskog fonda za privatizaciju, a temeljem hipotekarne izjave ta hipoteka je prema čl. 7. Ugovora o cesiji prenesena na tužiteljicu. Utvrđeno je da je tužiteljica kao založni vjerovnik pozvala tuženika kao vlasnika založenih nekretnina na podmirenje duga, što tuženik nije učinio.Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev za namirenje novčane tražbine tužiteljice sudskom prodajom založenih nekretnina, a sve temeljem odredbe čl. 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Naime, prema st. 1. tog članka tužiteljica kao založni vjerovnik ima pravo zahtijevati od tuženika kao vlasnika zaloga da prizna i trpi njegovo založno pravo kao teret na založene stvari, te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njoj, osobito namirenje dospjele tražbine založnog vjerovnika iz vrijednosti zaloga, te da propušta činiti na zalogu ono što je zbog ovlaštenikova prava dužna propustiti.U smislu citirane odredbe, a kod utvrđene činjenice da je tužiteljica založni vjerovnik na nekretnini tuženika koju je ovaj založio u svrhu osiguranja tražbine tužiteljice, a koja tražbina je dospjela, ostvarene su pretpostavke na strani tužiteljice da zahtijeva izvršenje svog prava na založenim nekretninama. Kako prema odredbi st. 3. čl. 339. ZV-a pravo iz st. 1. tog članka ne zastarijeva, bespredmetan je tuženikov prigovor zastare, a na kojem ustraje i dalje u reviziji. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik