Na neobičan način započeo je stečajni postupak nad Centar bankom. Na ročištu gdje se odlučivalo o uvjetima za otvaranje stečaja, sud je isključio javnost opravdavajući to – bankovnom tajnom. Nakon toga nije obrazloženo čija su prava točno tu zaštićena, niti tko je zatražio isključenje javnosti.

Javnost sudskog postupka je pravilo, a isključenje je iznimka za koju treba postojati razlog. Prema zakonu, bankovna tajna su podaci koje banka sazna u obavljanju poslova sa pojedinačnim klijentom. Štoviše, Zakon o kreditnim institucijama osobito uređuje da nisu povjerljivi podaci oni koji se prikazuju u agregiranom obliku tj. iz kojih se ne vide pojednačni klijenti. 

Pravo na diskreciju
U slučaju Centar banke, sud se tada mogao baviti samo agregiranim podacima, nikako podacima pojedinačnih klijenata. Također, isti zakon nalaže bankama dostavu podataka koji mogu biti bankovna tajna, ako je to za svrhu provedbe stečaja. Zašto je u ovom slučaju primjenjena bankovna tajna ostati će do daljnjeg sudska tajna. Do daljnjeg, znači do prvog ročišta na koje se pozivaju svi vjerovnici banke. Vjerovnici u stečaju imaju pravo znati kako se odvijalo poslovanje dužnika tj. banke. Svatko ima pravo na diskreciju, dok se time ne nanosi šteta trećima. U tom smislu, povodom ranijih izmjena Ovršnog zakona predlagao sam obvezu dužnika da sam prizna vjerovniku svoju imovinu odmah, ako mu je račun u blokadi.  Nažalost tzv. prokazni popis zakon je bio predvidio na kraju procedure tj. vjerovniku je nametnuo nepotrebnu ulogu istražitelja. Vjerovnici su i dalje trošli u tim postupcima novac i vrijeme, a dužnici su imali vrijeme za komforno sređivanje svojih interesa prije konačnog priznanja zadnjeg neupotrebljivog stanja. 

Klijenti i vjerovnici
Drugačije nije ni danas, teško je reći zašto. Možda zato jer se propisi donose demokratskim metodama gdje svi imaju po jedan glas i članovi struke i članovi nestruke. Prirodno je da će uvijek biti više nestručnih.Kako će sud u stečaju banke pomiriti dva suprotna prava, pravo klijenta i pravo vjerovnika. Klijent ima pravo na tajnu, a vjerovnik na istinu, radi ispravljanja mogućih nepravilnosti. Neki su klijenti ujedno i vjerovnici, a neki nisu, što čini problem složenijim. Mogu li banke npr. prodati potraživanje koje imaju prema svom klijentu bez znanja tog klijenta? Zaključilo bi se da ne mogu, upravo zbog bankovne tajne, jer kupac je treća osoba. Što ako su ipak to činile? Posao bi mogao biti pravno valjan, jer povreda bankovne tajne sam posao ne čini nužno ništetnim. Ipak, ne znači da pravno valjan posao nije, s druge strane u stečaju pobijan posao. Pobijanje u stečaju ima za cilj vraćanje imovine stečajnom dužniku. Svako pobijanje na sudu odnosi se na konkretan posao i konkretne pojedinačne klijente. Dakle, sukob bankovne tajne i vjerovničkih prava je neizbježan. Zakon nadalje dobronamjerno, ali dijelom naivno, predviđa da sud može koristiti primljene bankovne tajne samo u svrhu postupka. 

Isplata uloga
Stečaj banke se ne može zatvoriti od vjerovnika, a koji su po prirodi stvari uvijek brojni. Kad se brojnim vjerovnicima bankovna tajna učini dostupnom, tada se ona teško može nazivati tajnom. Također, što građaninu preostaje od bankovne tajne u slučaju stečaja banke, kad mu ulog osigurava država, a isplata osiguranih uloga podrazumjeva evidentiranje takvih tražbina i izvan banke. Klijent mora prihvatiti da nema rizika za bankovnu tajnu sve dok mu banka nije rizična. Stoga je razumno zaključiti da sud može braniti bankovnu tajnu, samo dok isto nije protivno interesima vjerovnika.