Iza bankarskog sektora je godina koju bi većina njih najradije zaboravila, s rekordnih 5,9 milijardi kuna rezervacija, samo stotinjak milijuna eura dobiti i povratom na kapital višestruko manjim od, primjerice, prinosa na državne obveznice.

A prilično je izvjesno da će takva biti i 2014. Poslovno okruženje nije bolje pa je teško očekivati značajnije pomake u pogledu loših kredita, a nakon lanjskog pada kamatnih prihoda za čak 1,6 milijardi kuna ove će im godine značajne iznose izbiti i efekti nekih zakonskih zahvata. Uz približno 700 milijuna kuna procijenjena učinka izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju, najnoviji udar sprema se sa Zakonom o kamatama (ZOK). Prijedlog tog zakona na Vladu bi trebao kad u Ministarstvu financija dobiju i očitovanje Ministarstva pravosuđa koje se, kako kažu u tom resoru, još čeka. Nasuprot ZPK-u, izravni se učinci Zakona o kamatama na izbijanje kamatnih prihoda mjere desecima milijuna kuna, kažu u HNB-u.

No, osim što se kamatni ugriz između 50 i 100 milijuna samo nadovezuje na druge, i u slučaju ZOK-a važniji su zapravo posredni učinci – u širem i dugoročnijem kontekstu. A to više nije pitanje likovanja ili (ne)suosjećanja s bankama s jedne strane ili, pak, iskaza socijalne osjetljivosti kroz limitiranje kamata na npr. minise po tekućim računima na 10,35 posto, sa sadašnjih 11. Hoće li novi primjer zadiranja u tržišne mehanizme za neko vrijeme otjerati dio klijenata banaka s legalnog na crno tržište kredita, što predviđaju bankari? Ograničavanje kamata kojim se zatezne kamate u pojedinim vrstama kredita praktički izjednačavaju s ugovornima ne stimuliraju urednost u plaćanju, a ako zatezne kamate ne sadrže kazneni element, rizici će se prije ili kasnije odraziti na kriterije i cijenu kredita. U konačnici, to je i priča o bijegu kapitala stranih investitora iz banaka, sa svim što to u iole duljem roku znači za cijenu novca i općenito uvjete financiranja gospodarstva.

Dovoljno je reći da su samo u protekle dvije godine banke ostale kraće za više od 20 milijardi kuna depozita i kredita banaka majki, čime su se smanjili na nešto više od 50 milijardi. Sve u svemu, Zakon o kamatama je prije svega još jedan politički, a ne ekonomski motiviran zakon. Za početak, njegovo je donošenje obrazloženo namjerom i tehničkom potrebom da se reguliranje kamata objedini u jednom zakonu, a već važeći ZPK nije u potpunom suglasju s tom misijom. To što se u javnosti, osim iz udruženja banaka, čulo jako malo komentara, pokazuje s jedne strane apatiju, a s druge zaokupljenost centralnih i poslovnih bankara krupnijim  problemima koji se mjere milijardama kuna. U Ministarstvu financija kažu kako tijekom javne rasprave o zakonu nije bilo značajnijih primjedaba.

Iz HUB-a ističu da su uputili 16 primjedaba, i tehničkih i suštinskih, te šest prijedloga za poboljšanje prijedloga. No, banke su zainteresirana strana, pa se njihove primjedbe relativiziraju kao negodovanje onoga koji gubi. Središnja banka se, kao i u slučaju ZPK, uglavnom drži dalje od medija kad su posrijedi ocjene zakonskog prijedloga. Viceguverner Damir Odak smatra, doduše, da je za ono što je doista trebalo zakonski urediti – a to je pitanje odgovarajućeg parametra za utvrđivanje zatezne kamate, jer eskontna stopa HNB-a to nije – nije niti trebalo ići na izradu novoga zakona. Dovoljna je bila intervencija u postojeće zakone. Time je iskazao i rezervu prema državnom arbitriranju u određivanju kamata, odnosno zadiranju u mehanizme tržišta.

"Hrvatska će sutra imati najbolju kvalitetu kredita. Samo će odlikaši moći do njih", pomalo cinično komentirao je jedan drugi financijaš koji smatra da prijedlog banaka o više zateznih kamata (prema vrstama kredita), što je slučaj u više europskih zemalja, ima smisla jer one moraju imati kaznenu dimenziju u odnosu na ugovorne kamate. "To možda uz današnje uvjete na financijskim tržištima ne dolazi do izražaja, ali za koju godinu itekako bismo mogli vidjeti zašto pri donošenju zakona stvari treba sagledavati dalekosežnije", kaže naš sugovornik.