Još prije nekoliko mjeseci redovnu smo reviziju ugovarali za 30-ak tisuća kuna. Sada moramo angažirati revizore za potrebe predstečajne nagodbe, ali traže gotovo 10 puta višu cijenu, priča nam vlasnik tvrtke s blizu stotinu zaposlenih i problemom nelikvidnosti zbog čega se i sprema uputiti prijedlog za predstečajnu nagodbu. Razlog tolikom porastu cijene usluga revizora vidi najviše u naglom rastu potražnje upravo zbog početka tih procesa nagodbi.

U praksi taj posao revizora neće ispasti bitno veći ili dublji nego u redovnoj reviziji, tvrdi, premda se iz zakonom predviđene im uloge ne čini tako. Uz izvješće o financijskom stanju i poslovanju društva, Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi predviđa (pozitivno ili negativno) mišljenje revizora o planu restrukturiranja, odnosno procijenjenoj vrijednosti društva. U svom izvješću moraju se očitovati o nelikvidnosti i/ili insolventnosti društva te postojanju "razumnog uvjerenja" o tome hoće li mu provedba restrukturiranja omogućiti likvidnost i solventnost, a vjerovnicima bolje uvjete namirenja tražbina od onih koje bi imali pokretanjem stečaja. Ukratko, izvješća revizora trebala bi biti temelj za odlučivanje o predstečajnoj nagodbi. Ističe to i Hrvoje Zgombić, stručnjak i poduzetnik u poreznom savjetovanju, reviziji i procjeni društava, sugerirajući kako to znači veliku odgovornost. Budući da u predstečajnim nagodbama ne rade samo reviziju financijskih izvješća, ne čudi ga da su i cijene nešto više nego u redovnim revizijama.

Ipak, za slučajeve osam ili deset puta viših cijena nije čuo. Načelno to najviše pripisuje srozavanju profesije u godinama krize. U redovnim revizijama za koje bi trebalo, primjerice, dva mjeseca rada, događa se da se izvješća potpišu za tjedan dana. Propitivanje odgovornosti kroz tužbe su rijetkost pa revizije nerijetko postaju trošak bez ikakve društvene koristi. Mimo toga, u postupcima predstečajne nagodbe dodatni je problem pitanje naplate pa cijene revizije mogu odražavati i određenu premiju rizika, ističe Zgombić. Klijent je nelikvidan ili blokiran, a ishod zahtjeva za predstečajnu nagodbu neizvjestan. Ako bi se revizor i uspio avansno naplatiti od dužnika izlaže se riziku da taj predujam ispadne ništetan ili pobojan jer, podsjeća Zgombić, "trošak revizora ne spada u takozvane prioritetne tražbine".

Ipak, s obzirom na velik broj dužnika kandidata za predstečajne nagodbe i nezaobilaznost revizora na tom putu, "revizorima i dalje sviće", usvrdila je i analitičarka Suzana Košćak u osvrtu na Zakon na Banka.hr. Iako poput većine stručnjaka i Košćak i Zgombić pozdravljaju njegovu namjeru jačanja financijske discipline i rješavanja problema nelikvidnosti, provedbene nedorečenosti i slabosti mogle bi je na kraju i zasjeniti. Neprecizno definirani kriteriji utvrđivanja nelikvidnosti, insolventnosti ili neadekvatnosti kapitala samo su neke od manjkavosti koje u konačnici mogu otvoriti i prostor za manipulacije. Trud bi mogao ispasti uzaludan i ako izostane praćenje što se događa u poduzeću tijekom provedbe nagodbe, sugerira Košćak. No, to je samo jedan u nizu segmenata kod kojih se nameće pitanje ima li dovoljno stručnih kapaciteta da ambicija Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama ne ispadne utopija.