Još godinu i pol dana prije formalnog prijama Hrvatske u EU građani Hrvatske na glasačkom listiću zaokruživali su jesu li za ili protiv članstva u EU. Na referendum je izašlo nešto manje od polovine glasača, dvije trećine bilo je za, a oko trećina protiv ulaska. Nije bilo posebne dramatike premda se i danas sjećamo nekih vrlo upečatljivih, no apsolutno pogrešnih, pokušaja zastrašivanja građana i poslodavaca.

Dovoljno je spomenuti samo tvrdnje kako nakon ulaska u Uniju više neće biti sira i vrhnja. Kako nije uspjelo kod građana, nije moglo ni kod naših industrijalaca, s obzirom da u oni bili i znatno bolje uključeni i informirani. Velik dio njih je s velikom željom pozdravio ulazak u EU, a posebice oni koji su poslovali na stranim tržištima. Gledajući podatke o robnoj razmjeni prije i nakon ulaska na tada tržište od 500 milijuna ljudi (sada zbog izlaska Britanije oko 450 milijuna), blagotvorni utjecaj na Hrvatsku je očit.

Već u 2014. izvozni rezultat je poboljšan za devet posto, a ono što je posebno vidljivo su promjene u vanjskotrgovinskoj bilanci. Premda je ona još uvijek u deficitu, pokrivenost uvoza izvozom osjetno je poboljšana i s 40-ak posto iz vremena prija ulaska u EU prešla je 65 posto. Iznimka je bila prošla godina, kada je prvi put pokrivenost uvoza izvozom pala ispod 60% (na 57,6%), s tim da je za takav odnos, zbog strukture robne razmjene, zaslužan i skok cijena nafte i plina te uvoz LNG-a iz SAD-a na novi plutajući terminal na Krku.

Praksa zemalja iz prethodnih krugova proširenja pokazala je da zemlje koje su u EU ušle s niskim deficitom vanjske trgovine, poput Slovenije, Češke i Mađarske, najkraće trebalo do ulaska u društvo onih koje ostvaruju suficit u vanjskoj trgovini. Kod država s većim deficitima trajalo je duže smanjenje manjka, s tim da ni stare članice nisu redom sve jače u izvozu nego uvozu. Štoviše, većina europskih zemalja u deficitu robne razmjene, po najnovijim podacima Eurostata za prvo tromjesečje, više uvozi nego izvozi 15 od 27 članica.

Prirodno naslonjena

Suštinski se, kad su posrijedi glavna tržišta, nije puno promijenilo prije i nakon ulaska u Uniju. Hrvatska je uvijek bila najviše vezana uz gospodarski najveće članice, Italiju i Njemačku, i kad je riječ o izvozu i kad je riječ o uvozu. U desetljeću prije ulaska važno uvozno tržište, uz ta dva, bila je Rusija. Njezin udjel oslabio je i puno prije rata koje je ta zemlja pokrenula u Ukrajini i europskih sankcija koje su uslijedile prekidom trgovinskih kanala za mnoge robe.

Zajednička politika EU jedna je od glavnih odrednica, pa tako i mjere koje se poduzimaju, koje određuju i pravila poslovnih odnosa za gospodarstvenike. Takav je primjer i Kina s kojom se polako postrožuje kriterije i ograničava razmjenu, s tim da izravno Hrvatska nije uspjela iskoračiti na to veliko tržište. Nekoliko je djelatnosti za koje je sam ulazak i prilagodba europskim pravilima igre, promjenama u samoj tržišnoj politici EU i različitim interesima ostavio najviše traga. Jedna je šećerna industrija, koja je bila važan izvoznik, no nakon ulaska u EU, a posebice posljednjih godina, život za ovu proizvodnju doslovno je postao gorak.

Sektor je godinama funkcionirao u ograničenjima kapaciteta i izvoznih kvota za šećer, no u međuvremenu zaštita europskog tržišta je ukinuta i malobrojni europski proizvođači ostali su izloženi konkurenciji jeftinijeg šećera od trske, uglavnom iz Brazila. Za naše proizvođače nepovoljan je moment i to što za šećer iz Srbije i drugih zemalja izvan EU nisu vrijedila ograničenja u zaštiti, te su tvrtke koje su ga proizvodile mogle uživati potpore svojih država. U navali takve konkurencije rezultat je i u Hrvatskoj bio gašenje, odnosno spajanje njezine tri šećerane u jednu. Dvije su bile u vlasništvu obitelji Zadro, u Virovitici i Županji, a dugogodišnji konkurent s kojim su na kraju ušli u partnerstvo je vlasnik osječke šećerane Marko Pipunić.

Poljoprivredni sektor inače je jedan od onih za koji vrijedi najveći broj ograničenja i zaštitnih mehanizama, posebnih propisa i regulacija, a u čemu domaći proizvođači još hvataju korak. Statistika pokazuje s druge strane da je ta poljoprivreda uspjela “proklijati” s ulaskom u EU, pa su brojke ne samo u vrijednosti proknjiženog izvoza višestruko povećane, gotovo 10 puta, nego je i preokrenut trend i izvoz poljoprivrede značajno je premašio uvoz.

Najveće promjene, nažalost neuspješne, prošla je brodogradnja, djelatnost koja je pojedinačno ostvarivala najveći izvozni rezultat. Svojedobno su, još za bivše države, hrvatska brodogradilišta uskočila u gradnju velikih brodova po modelu koji je posljednja dva desetljeća podigao Kinu u najvećeg brodograditelja, dakle na krilima subvencija kojima je bilo moguće konkurirati i uzeti poslove kompanijama iz ostalih razvijenih brodograđevnih zemalja.

Prvenstveno se to odnosi na zemlje EU koja je, uz to što je omogućila prijenos tehnologije u Kinu, uvela i promovirala čisti tržišni koncept u proizvodnji. Sve do sada je i na globalnoj razini nastojala pridobiti suglasnost SAD-a, Koreje, Japana i Kine da se poslovi odvijaju bez subvencija. Inicijativa nije uspjela, osim u samoj zagovarateljici EU, u kojoj su, ipak, uspostavljeni sustavi pomoću kojih je omogućena tranzicija na gradnju sofisticiranijih brodova. Oni s manjom vrijednošću, poput tankera i brodova za prijevoz rasutih tereta ili stoke, prepušteni su Kini.

Upravo u toj niši, budući da je ulazak u EU uslijedio kasnije, zapela je bila i hrvatska brodogradnja. Tvrtke grcale su u gubicima koji su kroz pregovore oko ulaska u EU zatvoreni pod uvjetima usklađenima s Bruxellesom. Kraljevica je puštena u stečaj, a tri najveće, Brodosplit, 3. maj i Brodotrogir te 2013. predane su ‘počišćene’ u ruke novim vlasnicima. No, vrijeme će pokazati da transformacije tih škverova nisu ispunile očekivanja. Pulski Uljanik prvi je potonuo, i to baš u vrijeme dok je ulazio u isplativu nišu gradnje luksuznih manjih kruzera. S njim je zapeo i 3. maj, u čijem je bio vlasništvu, Brodosplit sada prolazi veliku krizu. Brodotrogir je preživio, no nastavio je s punom manjim obimom poslova u gradnji brodova.

Jedino veliko brodogradilište koje stabilno plovi je Viktor Lenac, a koje se bavi remontnim poslovima i značajnim dijelom je izvoznik. I njegov je uspjeh dijelom vezan uz međunarodne integracije, kao članica EU i NATO-a, jer je tvrtka dobila povjerenje Američke ratne mornarice, a zahvaljujući remontu i modernizaciji brodova njezine flote taj riječki škver bilježi rast i profilira se kao jedan od važnijih igrača hrvatskog obrambenog gospodarstva.

No, te su promjene na brodograđevnoj sceni ostavile itekako velike promjene u izvoznoj slici prije i poslije ulaska u EU. Primjerice u 2008. i 2009. Uljanik je bio drugi najveći izvoznik u državi, a zajedno su velika brodogradilišta imala preko 5 milijardi kuna izvoza, što je iznosilo desetinu ukupnog hrvatskog izvoza. Velika brodogradilišta nestala su ili više nisu vidljiva među najvećim izvoznicima, a danas ta proizvodnja ostvaruje tek desetinu nekadašnjih rezultata.

Ono što je konstanta u izvoznoj slici Hrvatske svih proteklih godina su Ina i Pliva, koje su i uz vlasničke transformacije ostale u vrhu izvozne top-liste najvećih kompanija. Uz povlačenje brodogradilišta, jedina krupna promjena na toj ljestvici u odnosu na vrijeme prije ulaska u EU jest pojava PPD-a. Ta se kompanija digla na liberalizaciji plinskog tržišta koja je zamah dobila nakon ulaska u EU, s tim da sam PPD zapravo i ne predstavlja klasičnog izvoznika jer plin ne proizvodi, već trguje njim na međunarodnom tržištu. Za Inu je ulazak u EU obilježio velik posao prilagodbe poslovnih standarda i praksi, kako bi se uskladili s europskim propisima i direktivama, što je obuhvatilo usklađivanje s regulativama okoliša, sigurnosti, kvalitete proizvoda i tržišnog natjecanja.

“Prodaja na drugim tržištima ima pozitivan aspekt slobodnog kretanja roba unutar EU. Uklanjanje carina i količinskih ograničenja omogućuje Ininim proizvodima lakši pristup tržištima drugih članica Unije što otvara nove poslovne mogućnosti i potencijalno povećanje prodaje. Sama struktura izvoza Ine nije se značajno promijenila jer su ključna tržišta i dalje ostala Hrvatska i Bosna i Hercegovina, uz prisutnost na drugim okolnim tržištima poput slovenskog, talijanskog i crnogorskog”, kaže predsjednik Uprave Ine Péter Ratatics. Kao jednu od najvećih promjena u poslovanju svakako izdvaja područje zaštite okoliša, posebice u vezi sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova.

Otvaranje EU fondova

“Prilagodba regulativama i standardima EU predstavlja dodatne troškove za sve kompanije koje posluju na zajedničkom tržištu, uključujući i Inu”, dodaje čelnik nacionalne naftne kompanije. I u Ini, kao i većini drugih izvozno orijentiranih tvrtki, naglasak će u percepciji promjena staviti na pristup europskim fondovima, što je otvorilo mogućnosti financiranja projekata i razvoja poslovanja, kakve uostalom imaju tvrtke iz drugih članica s kojima se natječu na tržištu.

Osječka Saponia polovicu prihoda ostvaruje na stranim tržištima, a za njih je postajanje dijela jedinstvenog tržišta bio pozitivan događaj među ostalim i zbog toga što svoju vlastitu povezanost s EU promatra i kroz prizmu nabave, budući da su uvozne sirovine i ambalaža porijeklom iz Europe, pa je taj proces znatno olakšan i ubrzan. No, promjene su se, kažu, događale i neovisno o ulasku u EU. “I prije ulaska u EU proizvode razvijamo i usklađujemo s propisima i smjernicama EU, a dio proizvoda je i certificirano s EU ECO Label certifikatom i taj proces zelene tranzicije intenzivno nastavljamo”, kažu u Saponiji.

Dodaju da se uklanjanjem barijera otvorio put i lakšem uvozu, iako se tvrtka sama s globalnom konkurencijom suočava odavno i uspijeva očuvati tržišne pozicije svojih brendova.

Iako je prilike i prednosti pripadnosti zajednici europskih zemalja zasjenila aktualna ekonomska i geopolitička situacija, pitanje je, koje postavljaju i sami gospodarstvenici, kako bi se nosili da u tim okolnostima nismo dio EU. Brojne investicije realizirane su velikim dijelom zahvaljujući mogućnostima koje su pružili EU fondovi, s tim da je trebalo vremena da se uhoda u pripremi i korištenju bespovratnih sredstava jer ni briselska papirologija nije jednostavna, dapače.

Kada se s onima koji u državnoj administraciji angažirani na investicijama i gospodarstvu razgovara o propuštenim prilikama u proteklih 30-ak godina, a koje su mogle biti važne za gospodarsku i izvoznu sliku Hrvatske, uvijek će se izdvojiti jedna djelatnost za koju žale što se Hrvatska nije uspjela izboriti privući je u svoje granice. Automobilska industrija. Važna je jer aktivira veliki broj pratećih proizvodnji u krugu od 200 kilometara, koje prate pojedinog proizvođača. Za deset godina vjerojatno će priča o automobilskoj industriji i izvozu zvučati drugačije, s razvojem projekata Mate Rimca.

No, cijeli niz tvrtki u Hrvatskoj i sada radi za automobilsku industriju i to su veliki izvoznici, a najstariji i najveći među njima je AD Plastik. Za predsjednika Uprave te solinske tvrtke Marinka Došena nema dvojbi, ulazak u EU za nekoga tko posluje na globalnom tržištu znači veliko olakšanje u poslovanju, a još izraženiji pozitivan efekt on vidi u ulasku u eurozonu. “Kao stopostotni izvoznici godinama smo se zalagali za uvođenje eura i to se pokazalo ispravnim. Logistički i financijski su stvari puno jednostavnije i to se pozitivno odražava na operativno poslovanje”, naglašava Došen.

Planovi ulaska Hrvatske u EU potaknuli su brzo organiziranje tvrtki koje se bave poslovima s inozemstvom, koje su još 2004. osnovale udruženje Hrvatski izvoznici (HIZ). Cilj povezivanja bio je lakše usuglasiti zajedničke interese i doprijeti do vlasti, ali i međusobno povezivanje i razmjenjivanje informacije i iskustva. Predsjednik HIZ-a Davor Baković, predsjednik Uprave tvrtke Končar Mjerni transformatori, konstatira da hrvatski izvoznici danas na EU tržište ne gledaju kao na izvozno, nego više kao na naše prirodno tržište. Odnosno, kako jača integracija hrvatskih tvrtki u EU dobavne lance, a što posebno dolazi do izražaja s integracijom u Schengen i eurozonu, sve više baziraju poslovanje na širenju na europskom tržištu.

Ilustrira to i statistika. Uoči ulaska u EU 2012., ukupna robna razmjena Hrvatske sa zemljama Unije iznosila je 15,7 milijardi eura, što je predstavljalo 61% ukupne razmjene sa svijetom. Na hrvatski izvoz odnosilo se 5,6 milijardi eura i to je predstavljalo 58% ukupnog izvoza hrvatskog gospodarstva te godine. Deset godina kasnije, ukupna robna razmjena Hrvatske i EU iznosila je 45,7 milijardi eura, od čega je hrvatski izvoz bio iznad razine ukupne robne razmjene iz 2012. i iznosio je 16,4 milijarde eura. U odnosu na 2012. povećan je udio zemalja EU u robnoj razmjeni Hrvatskom sa 61% na 70%, a izvoz prema zemljama EU porastao za čak 193%.

Modeli pomoći trgovini

“Sve gospodarske grane koje su zastupljene u izvozu prema zemljama EU povećale su svoje proizvodne kapacitete, poput elektro industrije, energetike, strojogradnje, drvne i prehrambene industrije”, ističe Suzana Knežević iz Centra za internacionalizaciju poslovanja HGK. Napominje da su kao članici unutarnjeg tržišta Unije dostupni određeni modeli pomoći u vanjskoj trgovini, preko jedinstvene točke i DG Trade Europske komisije, te da Hrvatska kao dio jedinstvenog EU tržišta koristi pogodnosti više od 40 sklopljenih trgovinskih sporazuma s osamdesetak zemalja van EU putem kojih tvrtke mogu osigurati povlastice u trgovini s tržištima trećih zemalja.

Dok izvoznici zajedničko tržište sve više doživljavaju kao prirodno, Baković primjećuje da i dalje ima iznimki i suočavanja s barijerama, no sve ih je manje. “Negativnih aspekata naravno da ima, od tečaja, pametne specijalizacije, pa i do relativno trivijalnih stvari poput različitih intenziteta stimulusa za gospodarstvo kroz cijelu EU. Primjerice, njemački paket pomoći za ublažavanje šoka rasta cijena energenata prošle godine doveo je tamošnje izvozne tvrtke do boljeg položaja od drugih. Naravno da su sve države imale svoje pakete pomoći, ali teško je pričati o ravnopravnoj konkurenciji gospodarskih subjekata unutar Unije zadnjih nekoliko kriznih godina”, percipira Baković.

Većina velikih industrijskih proizvođača izvoznika s dugom tradicijom, gledajući iz kuta financijskih rezultata, ustvrdit će da nakon podvlačenja crte primjetno višestruko povećanje rezultata. Zagrebački Končar EI, primjerice, u posljednjih deset godina tri puta je povećao izvoz na tržište EU. “Prošle smo godine u izvozu rasli na svim tržištima, ali najznačajniji rast ostvaren je upravo na tržištu EU-a, gdje je izvoz povećan za 102 milijuna eura, čime je zauzeo udio od 73% našeg ukupnog izvoza”, ističe predsjednik Uprave Končara Gordan Kolak.

U svakodnevnoj komunikaciji uvriježeno je među Hrvatima čuti podsmijeh kada se kaže kako je eurointegracijama Hrvatska postala dio ekonomski i društveno najrazvijenijih zemalja svijeta, no u svijetu biznisa koji posluje izvan hrvatskih granica to osjećaju. U Končaru tako kažu kako su se zahvaljujući tome pozicionirali kao “izuzetno relevantan europski visokotehnološki proizvođač opreme i rješenja za provedbu zelene energetske tranzicije na razini čitave EU”, te vjeruju da će i to doprinijeti nacionalnoj gospodarskoj moći i općoj međunarodnoj percepciji Hrvatske.

Tu promjenu u prepoznatljivosti primjećuje se posebice u odnosima s poslovnjacima iz dalekih neeuropskih zemalja, kojima je činjenica da se radi o proizvođaču iz EU dovoljna potvrda ozbiljnosti i kvalitete. Uostalom, i turističkom zamahu uvelike je pridonijela sama činjenica da je riječ o destinaciji koja pripada EU.

Nikola Požgaj, vlasnik drvne industrije Požgaj grupa, upravo svjedoči takvo iskustvo. “Nastupamo direktno na stranim tržištima više od 30 godina, stoga iskustvo suradnje sa stranim partnerima imamo i u vremenima prije pristupanja Hrvatske u članstvo EU. U zadnjih desetak godina postepeno se vidi napredak u prihvaćanju proizvoda iz Hrvatske kao proizvoda iz EU, a to se naročito očituje kod kupaca iz trećih stranih tržišta – SAD-a, Kine, UK-a, Indije…

Naime, prethodno kada Hrvatska nije bila članica EU, partneri i kupci na stranim tržištima poistovjećivali su Hrvatsku s tzv. Balkanom i samim time očekivali da proizvod prije svega bude što jeftiniji neovisno o kvaliteti. Jer se podrazumijevalo da u Hrvatskoj postoji jeftina sirovina i jeftina radna snaga. Međutim, ulaskom u EU postepeno se vidi napredak u shvaćanju da su proizvodi iz Hrvatske zapravo proizvodi iz EU, te samim tim i mi kao proizvođači postajemo sve ravnopravniji partner u dobivanju ozbiljnih projekata diljem EU, uključujući Švicarsku i Norvešku”, kaže Požgaj.

Primjećuje da još uvijek cijena koju postižu hrvatski proizvodi nije na razini koju dobivaju proizvodi iz razvijenih zemalja. No napredak je, dodaje, vidljiv, a posebice je naglašen kod kupaca iz tzv. trećih zemalja, poput Kine, gdje je sama činjenica da je riječ o proizvodu iz EU presudna za donošenje odluke hoće li kupiti ili ne proizvod iz Hrvatske. On je upravo zahvaljujući tomu ugovorio prvi posao za plasman svojih proizvoda u Kini. Jedna od najvećih briga u vrijeme pristupanja Uniji kod hrvatskih je gospodarstvenika bio položaj koji će imati u odnosima sa zemljama CEFTA-e, koju je s 1. srpnjem Hrvatska morala napustiti, a koja je uz EU najvažnije tržište, na koje se plasira oko 20 posto hrvatske robe.

Kako bi se ublažile negativne posljedice izlaska iz CEFTA-e na našu vanjsku trgovinu, EU je dogovorila niz dodatnih protokola s onim zemljama CEFTA-e s kojima je sklopila Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija), te je u najvećoj mogućoj mjeri omogućen prijenos povlastica koja je Hrvatska imala s tim zemljama. Rezultat je postignut jer je danas robna razmjena snažno porasla. Prije ulaska u EU izvoz je bio na razini 1,8 milijardi eura, a lani je ostvareno 4,6 milijardi eura, dok je i s druge strane uvoz s milijardu eura u tih deset godina premašio 3 milijarde. Ono što je primjetno je da izvoz na ostale zemlje nije pratio takav rast, od američkih do azijskih i zemalja OPEC-a i Australije.

Kako obraniti konkurentnost?

Za Bakovića ulazak u punopravno članstvo bilo je strateški presudno za rast poslovanja hrvatskih tvrtki, s tim da ono nije samo po sebi veliki pokretač rasta koliko je značajan pokretač ulaganja u stvaranje veće konkurentnosti u našem gospodarstvu, a što dalje uz kontekst dostupnosti velikog tržišta daje odlične pretpostavke rasta i prosperiteta. Zanimljiv stav ima Marinko Došen oko toga kako se u aktualnoj krizi postavlja EU i brani interese i zajedništvo svog tržišta.

“Suočavamo se s ozbiljnom krizom i nije za očekivati kako ćemo se složiti sa svim reakcijama EU, posebice onima koji negativno utječu na poslovanje, ali ne smijemo zanemariti niti pozitivne reakcije i pomoć gospodarstvenicima. EU je poprilično brzo reagirala, no dalo bi se raspravljati jesmo li mi uhvatili njihov tempo u potpunosti. Sigurno je kako je u ovakvim krizama za nas, kao malu zemlju, puno bolje biti dijelom Europske unije. No, kako bismo se u potpunosti uklopili u EU obitelj, još ćemo morati poraditi na ubrzavanju nekih procesa”, zaključuje Došen. On je optimist, vjeruje da će se to dogoditi te da je to samo pitanje vremena.

Otvoreno je pitanje s puno nepoznanica kako će se dalje razvijati zajedničko tržište i koja je njegova perspektiva. U pravilu, problemi i dvojbe s krizom i podjelama koje je na globalnoj razini podjarila ruska agresija u Ukrajini samo su postali još izraženiji i neizvjesniji. Izazov je kako će se odvijati nadmetanje i braniti konkurentnost pred SAD-om, Kinom i drugim velikim igračima, pogotovo u uvjetima ekspresnih promjena i razvoja tehnologija, problema s nedostatkom radnika i demografskim negativnim trendovima u EU.

“Budući da kao zemlja još uvijek moramo sustavno jačati vlastitu izvoznu konkurentnost, moramo biti svjesni da sposobnost proizvođača za etabliranje na vanjskim tržištima ponajviše ovisi o referencama na domaćem tržištu. Drugim riječima izvozna uspješnost proizvoda ne ovisi uvijek samo o tržišno prihvatljivom proizvodu i cijeni, već o puno drugih čimbenika, a najvažnija je svakako potvrda izvrsnosti na vlastitom tržištu. Iz tog razloga je izuzetno važno kako se u Hrvatskoj odnosimo prema toj činjenici te koliko uistinu razumijemo pretpostavke potrebne za stvaranje uspješnih izvoznih priča”, zaključuje Kolak.