Veliki povratak nuklearne energije i to u ‘zelenom ogrtaču’

Autor: Darko Bičak , 12. studeni 2021. u 07:30
Foto: SHUTTERSTOCK

Deset zemalja EU, među kojima i Hrvatska, zatražilo je od Europske komisije da nuklearnu energiju proglasi ‘zelenom’.

Iako je do prije samo koju godinu izgledalo da nuklearna energije postaje raritet prošlosti, barem u razvijenim zemljama Europe, prema svemu sudeći ona će biti svrstana u red “zelene energije” poput sunčanih elektrana, vjetroelektrana, hidropotencijala, termalnih izvora, biomase i bioplina te sl.

Konačna potvrda toga došla je proteklog mjeseca kada je najprije 10 članica Unije, uključujući i Hrvatsku, zatražilo od Europske komisije da nuklearnu energiju proglasi ‘zelenom’, a odmah koji dan nakon toga je u obraćanju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona tamošnjoj javnosti najavljena reindustrijalizacija Francuske kroz zelenu tranziciju tešku 30 milijardi eura, a glavni dio toga projekta je plan o izgradnji šest novih nuklearnih reaktora.

Spomenimo da kad je prije pet godina došao u Elizejsku palaču i Macron bio na tragu liberalne zelene agenda u kojoj nema mjesta za nuklearnu energiju, čak i najnuklearnijoj naciji svijeta – Francuskoj, te je objavio da namjerava ugasiti 14 reaktora i smanjiti udio električne energije iz nuklearki sa 75 na 50 posto do 2035 godine.

No, u samo dvije godine, konkretno u Francuskoj, potpora nuklearnoj energiji je sama po sebi, bez ikakvih lobiranja, porasla za 17 posto zbog gospodarskih i političkih nestabilnosti u svijetu što je i Macronu, nakon odlaska Angele Merkel s pozornice zapravo jedinom EU lideru, promijenilo perspektivu.

Nuklearna energija je i dalje jedna od stožernih poluga energetske i opće sigurnosti mnogih zemalja. Izuzetak su zemlje njemačkog govornog područja – Austrija, Njemačka i Švicarska. Austrija je sagradila svoju NE Zwentedorf snage 3300 MW, ali je neposredno prije njezina puštanja u rad na krilima aktivističkog populizma 1978. godine na referendumusa svega 0,4% razlike glasova odlučeno da se ona neće koristiti te će se konzervirati.

Njemačka je na tragu njemačke gospodarske tranzicije dugovječne kancelarke Angele Merkel, koja ovih dana nakon 16 godina u kancelarskoj fotelji napušta funkciju, odlučilada će do 2022., a što je produženo do 2030., ugasiti sve svoje NE. Sličnu odluku su na referendumu donijeli i Švicarci.

Što će odlazak Merkel značiti za samu Njemačku, EU i svijet, ne samo po pitanju energetike nego i puno toga više, ostaje za vidjeti. Zeleni koji su izvjesno dio nove vladajuće semafor koalicije u Njemačkoj (SPD (crveni) – FDP (žuti) – Zeleni) se u principu protive nuklearnoj energiji, ali puno manje nuklearnom oružju koje se nalazi na prostoru Njemačke.

Ako se uzme u obzir da se Zelene smatra najvećim zagovornicima transatlantske suradnje i strateške povezanosti Njemačke i SAD-a, a što se već vidi u njihovim militantnim stavovima oko ruskog plina i Sjevernog toka 2, jasno je da će nuklearna energija postati izvjesno nezaobilazna sastavnica nove njemačke energetske i industrijske strategije za naredno desetljeće.

S druge strane, gotovo sve ostale europske ‘nuklearne sile’ imaju planove, ne samo za održane postojećih nuklearnih kapaciteta, nego i za nove investicije. Velika Britanija, Finska, Francuska, Mađarska, Češka, Bugarska, Rusija te Slovenija i Hrvatska su samo neke od njih. Neke pak druge, poput Srbije koje nisu u nuklearnom klubu, javno pozivaju investitore koji bi željeli u toj zemlji ulagati u izgradnju jedne ili više NE.

Gradnja nuklearke u Hrvatskoj

Činjenica da je Hrvatska nuklearna zemlja može mnogima na prvi pogled zvučati smiješno ili čak i bizarno, no svi relevantni globalni pokazatelji ističu da smo u tom klubu. Naravno, tu mislimo na upotrebu nuklearne energije u mirnodopske svrhe, a koja je aktualna u 32 zemlje svijeta.

Mora se priznati da je Hrvatska na ovim listama uvijek označena zvjezdicom zbog činjenica da na svojem teritoriju nema nuklearnu elektranu jer se NE Krško, u kojem Hrvatska ima 50% vlasništva, nalazi u Sloveniji na udaljenosti 30 kilometara od Zagreba ili 15 kilometara od hrvatske granice.

Hrvatska ima 50% vlasništva u NE Krško te preuzima 50% njene proizvodnje struje

Iako je u prethodnom razdoblju bilo nekih nedoumica, posebice u Sloveniji, da li je Hrvatska i u kojem udjelu i dalje suvlasnik, vrhovno sudska instanca za ovu tematiku, Arbitražni sud ICSID u Washingtonu je prije koju godinu presudio da obje zemlje imaju jednaka prava i obveze oko NE Krško čime je priča oko vlasništva završena.

Kako bilo, nuklearna elektrana snage 696 MW je tu, u hrvatskom suvlasništvu, i proizvede godišnje oko 5,5 milijardi kWh električne energije koja se dijeli između Hrvatske i Slovenije u omjeru 50 – 50. Hrvatska zadovoljava oko 17% naših potreba za strujom, a Slovenija skoro 40%.

Činjenica je da je hrvatska energetika bazirana na ‘ekološkim’ hidroelektranama, a što pak znači da nam ukupna proizvodnja električne energije uvelike ovisi o hidrološkim uvjetima, odnosno o količini padalina i vodostaju rijeka. Uz to, naša zemlja ima i u standardnim mini projektima OIE instaliranu snagu koja gotovo dostiže kapacitet NE Krško. Hrvatski stav o nuklearnoj energiji je pomalo šizofren.

S jedne strane se zalažemo za zelenu tranziciju te odbijamo investicije u ikakav ozbiljniji energetski projekt, bilo da se radi o hidro, termo, a nuklearni se uopće niti ne spominje, dok s druge strane nemamo nikakvih problema da je na par kilometara od Zagreba NE, a nema niti nekih ozbiljnih protivljenja planovima Slovenije da se, u svojstvu suvlasnika, investira u drugi reaktor i udvostručenje ili utrostručenje snage NE Krško.

Činjenica jest da je krajem 1980-ih u Hrvatskoj, negdje na prostoru današnje Ikee trebala izgraditi sestrinska nuklearna elektrana Krškog, ali je Domovinski rat to obustavio. Prije toga je bilo planova i za nuklearnu elektranu na otoku Viru, ali je to odbačeno zbog relativno malog iskustva tadašnje nuklearne tehnologije s morskom vodom.

Nikad realizirana Strategija energetike iz 2008. također je predviđala da bi se sredinom 2020-ih moglo razmišljati o gradnji NE u Hrvatskoj, no gospodarska kriza, a još više i nuklearna havarija u japanskoj Fukušimi 2011. su takve planove maknuli iz bilo kakvog fokusa.

Za razliku od mnogih drugih zemalja EU gdje se problematici, pa i onoj nuklearnoj, pristupa racionalno, studiozno i sveobuhvatno, u Hrvatskoj najčešće baratamo paušalnim brojkama i aktivističkim i lobističkim tezama. Osim potencijalne opasnosti u slučaju havarije, a čega su svi i svugdje svjesni, kao minus nuklearki se često spominje njihova ekonomska neisplativost i visoka cijena proizvodnje energije.

Novi blok u Krškom

No, činjenica da gotovo sve razvijene zemlje imaju svoju računicu za korištenje postojećih, čak i za izgradnju novih NE, pokazuje da ozbiljni razlozi za investiciju u nuklearnu energiju ipak postoje. U Hrvatskoj se na dvije relevantne adrese, Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska elektroprivreda, za sada neodređeno odnose prema temi investicije u novi blok slovensko-hrvatske nuklearke – “pratimo situaciju s NE Krškom, nismo nezainteresirani za dogradnju, no odluku ćemo donijeti na vrijeme”.

No, može se pretpostaviti da će zelena tranzicija, strah od ruskog utjecaja kroz monopol nad energentima te čista ekonomska računica nuklearnu energiju u EU ponovno učiniti nečim privlačnim i prihvatljivim, a kako je Hrvatska dio EU, izvjesno je da će to postati i naša agenda.

Pretpostavke, barem slovenskih energetskih stručnjaka, su da bi se novi blok NE Krško morao završiti za 10-15 godina, a cijena se procjenjuje na 5-8 milijardi eura – zeleni aktivisti u Sloveniji i posebice u Austriji, koji se protive gradnji, navode svoje analize prema kojima bi se cijena mogla popeti i na 15 milijardi eura.

Komentirajte prvi

New Report

Close