U vrijeme donošenja Zakona o povratu imovine 1996. godine, pa i u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda 1999. koja ovlašćuje Sabor da utvrdi pretpostavke o povratu imovine i strancima a ne samo hrvatskim državljanima, predsjednik Ustavnog suda RH bio je Jadranko Crnić. On je bio sudac Ustavnog suda Hrvatske od 1984. do 1990, i prvi predsjednik Ustvanog suda samostalne Republike Hrvatske od 1990. sve do kraja 1999. godine.

U vezi parafiranja sporazuma o obeštećenju austrijskih državljana premijer Sanader tvrdi da samo provodi odluku Ustavnog suda, odnosno zakon koji je donio Sabor. Sporazum će kaže, povući, ako spornu odredbu ukine Ustavni sud ?
Prije svega, samo da kažem na početku, niti Ustavni sud svojom odlukom, a niti Zakon nisu naredili obvezu sklapanja novih međunarodnih ugovora, već su tek otvorili takvu mogućnost. Zakon o denacionalizaciji je u Saboru donesen 1996., a 1999. je donesena odluka Ustavnog suda kojom je ukinuta odredba u čl. 9 da pravo na naknadu za oduzetu imovinu pripada samo hrvatskim državljanima. Ukinut je i čl. 11. koji je propisao da stranim fizičkim i pravnim osobama ne pripada pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Zar ne bi Ustavni sud trebao štititi Ustav RH i opće nacionalne interese, kao što to čine druge zemlje? Država nema novaca ni za hrvatske državljane a kamoli za strane.
Ustavni sud je u svojoj odluci rekao da se ne smiju stvarati nove nepravde. Ustavni sud nije nadležan kome i u kolikom opsegu treba priznati pravo na povrat oduzete imovine. Ustavni sud ne može ocjenjivati gospodarsku snagu države, tj. na koji način država može urediti naknadu, odnosno vraćanje. Tu ocjenu ovlašten je donijeti samo Sabor. Sabor je imao rok od tri godine da uredi te odnose. Ustavni sud je kod toga imao na umu nekoliko činjenica: ne postoji ustavna obveza RH vraćanja imovine nikome, ni hrvatskim ni stranim državljanima. Ni međunarodni akti iz toga vremena uključujući i uvjete za prijem RH u Vijeće Europe iz 1996. nisu obvezivali RH na donošenje takvog zakona.

Ali taj i takav Zakon o povratu imovine strancima je ipak donijet, i to poslije rata u porušenoj i osiromašenoj zemlji, skupa s povrata imovine Crkvi ?
Razmatrajući odredbu koja je stranim državljanima isključila pravo na povrat imovine, odnosno naknadu, Ustavni sud je utvrdio, da je ta odredba kada je priznala takvo pravo samo hrvatskim državljanima koji su to bili na dan 11.10.1996. suprotna članku 14. Ustava RH o jednakosti svih u Republici Hrvatskoj. Jednakost se ne može tumčiti ni po kriteriju nacionalnosti. Ovakva općenita odredba bila je suprotna našem “božićnom“ Ustavu RH, donesenom koncem 1990.
Ustavni sud je rekao, ukinuvši taj dio odredbe o kriterijima nacionalnosti, da bi se propisima koji će umjesto ukinutih donijeti Hrvatski sabor, trebalo načelno priznati prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani, pravo na naknadu ili vraćanje imovine. Trebalo bi po mišljenju Ustavnog suda utvrditi pretpostavke vraćanja u skladu s odredbama drugih naših zakona o pravima stranaca da stječu pravo nekretnina na području Republike Hrvatske, primjerice Zakona o vlasništvu.

Pa nije isto ako danas stranci kupoprodajom steknu vlasništvo nad nekretnina u Republici Hrvatskoj, po načelu reciprociteta, o čemu se također puno raspravlja, s vraćanjem strancima nacioaliziranih nekretnina kojima je vrijednost jako porasla nakon 50 godina?
Sabor nije odredio sve detalje i pretpostavke u izmjenama Zakona o naknadi 2002. godine, već je samo izbrisao riječi “ hrvatski državljani” i time bez ikakve ograde izjednačio hrvatske i strane državljane. To je bilo i ostalo suvereno pravo Hrvatskog sabora a ne Ustavnog suda.

Ipak je, dakle, Ustavni sud omogućio da se međunarodnim sporazumima utvrdi pravo stranih fizičkih i pravnih osoba na povrat imovine, odnosno novčanu naknadu?
Republika Hrvatska je i bez odluke Ustavnog suda bila ovlaštena sklapati međunarodne sporazum u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, pa i takve kojim će omogućiti stranim fizičkim i pravnim osobama da se i njima utvrdi pravo na naknadu.
Zakon o naknadi je u tom smislu izmijenjen i to omogućuje. Treba naglasiti da Ustavni sud nije naložio niti je bio ovlašten naložiti da se takvi sporazumi moraju sklopiti s bilo kojom državom. To je, ponavljam, bilo i ostalo isključivo pravo Hrvatskog sabora. Bez ratifikacije takvog sporazuma od strane Sabora nema ni pravno valjanog međunarodnog sporazuma o povratu imovine o čemu zbori čl. 140 Ustava RH.

Možda Ustavni sud sve to, kako kažete, Saboru nije “naložio” ali je zasigurno dobru vatru “potpalio”. Možemo pretpostaviti tko će se opeći, a saznat će se i tko će se ogrijati…
Istovremeno s donošenjem Zakona o izmjenama o povratu imovine donijetim u srpnju 2002. godine, Hrvatski sabor je donio zaključke kojim je obvezao Vladu RH da u roku od šest mjeseci podnese Saboru izviješće o provedbi i ukaže na pitanja koja tu provedbu otažavaju. Također i da u istom roku dostavi Hrvatskom saboru prijedlog rješenja cjelovitog pitanja kako bi se na osnovu rasprave u Saboru predložilo rješenje povrata i obštećenja svih prijašnjih vlasnika, kojima je imovina oduzeta po 32 zakona u vremenu od 1945. do 1984. godine. Nažalost ni jedan od tih zaključaka nije do danas ispunjen .

Istovremeno, postoje i već sklopljeni međunarodni ugovori kojima je riješeno pitanje naknade imovine stranih državljana. Što će biti s tim ugovorima?
Obveze iz međunarodnih ugovora koje je sklopila Jugoslavija, ostale su na snazi jer ih je Republika Hrvatska preuzela. Te obveze i dalje vrijede sve dok se ne bi novim međunarodnim sporazumima ta pitanja iz tih međunarodnih ugovora drugačije uredila. To je isključivo stvar Sabora, a ne Ustavnog suda. Kako nemam saznanja o sadržaju parafiranog ugovora s Republikom Austrijom, koji je predmet sadašnjih kontoverzi, to ne znam da li mijenja odredbe dosadašnjeg međunarodnog ugovora s Republikom Austrijom, ili uređuje neke odnose koji tim ranijim ugovorima nisu bili regulirani.

Sudeći po sastavu današnjeg Ustavnog suda, teško će se mijenjati ovaj Zakon o vraćanju imovine strancima, iako su razne promjene raznih zakona kod nas vrlo česte. Izgleda kao da se zakonski propisi namjerno donose tako nedorečni, pa se mogu tumačiti “pitijski” ovako i onako.
Ne vidim razloga zašto Ustavni sud, ne bi u sadašnjem sastavu mogao ocijeniti ustvnost izmijenjenog zakona o naknadi, ako za to nađe uporišta u Ustavu. Ustavni sud je zatrpan tisućama ustavnih tužbi. To se dešava zbog velike mogućnosti koju ljudi imaju u pristupu Ustavnom sudu. Ljudi se nadaju i vjeruju, da će se, kada je svugdje drugdje njihovo pravo izgubljeno, svoje pravo ostvariti na Ustavnom sudu.

Koliko sud prihvaća ustavnih tužbi?
Vrlo mali broj ustavnih tužbi se prihvaća jer očigledno nisu osnovane. Zakoni se donose bez dovoljno vizije u budućoj primjeni, rješavajući samo potrebe trenutka. Zato je Ustavni sud zatrpan ustavnim tužbama. Treba donijeti Zakon koji će regulirati podnošenje ustavnih tužbi i prijedloge za ocjenu ustavnosti zakona, pa će i Ustavni sud biti manje zatrpan predmetima.

U posljednje vrijeme je previše nedorečenih rješenja Ustavnog suda: npr. povrat mirovina, rad nedjeljom, zabrana protestnog okupljanje na Trgu Sv. Marka pod prozorima Vlade, Sabora i Ustavnog suda, novčane kazne za klevetu, posebno novinarsku…
Mislim da nitko ne može ustvrditi da korumpiranosti kod nas nema. Međutim, ja imam jednu metaforu: u bačvu bijele boje kapnete nekoliko kapi crne pa će sve posivjeti. Neka vaša pitanja mogu biti predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom pa stoga nije zahvalno o tome govoriti. Ipak mislim da nema novinarske klevete, već kleveta postoji ili ne postoji. Prosudba o tome što je kleveta zahtijeva visoku obrazovanost suca u svakom pogledu, a ne samo pravnom. Zakon ne smije poslužiti sprečavanju iznošenja istine, posebno kad je saznanje u općem interesu. Ponajmanje smije služiti zastrašivanju novinara koji bez namjere da nekoga kleveće piše o određenim pojavama u društvu.