Od iduće godine Europska unija bitno će drukčije funkcionirati. Ako ratifikacija Lisabonskog ugovora bude završena, kako je planirano, do kraja ove godine, on bi 1. siječnja 2009. trebao stupiti na snagu. U zemljama članicama traje postupak ratifikacije Lisabonskog ugovora, a u Bruxellesu je počela neformalna rasprava o njegovoj primjeni i nejasnoćama vezanim uz novi institucionalni okvir te o kandidatima za funkcije koje se uvode tim ugovorom. Analitačari i promatrači ističu da je potrebno riješiti niz pitanja kako bi ugovor, nakon završetka postupka ratifikacije mogao biti primijenjen. Predviđeno je da se postupak ratifikacije završi do kraja ove godine, tako da se Ugovor počinje primjenjivati od početka sljedeće godine. Prije toga potrebno je riješiti nekoliko pitanja, a neka od njih su iznimno politički osjetljiva. U prvom redu to je izbor i definiranje ulogu predsjednika Europskog vijeća, definiranje rotirajućeg predsjedništva u Vijeću EU-a, uloga visokog predstavnika za vanjske odnose koji će ujedno biti i potpredsjednik Europske komisije. Europski parlament je u prošlotjednoj raspravi istaknuo da poštovanje postupka ratifikacije ne isključuje potrebu da se primjena Ugovora temeljito pripremi i da tako važne odluke ne trebaju biti obavijene diplomatskom tajnom. Posebni izvjestitelj EP-a Jean-Luc Dehaean smatra da se pri izboru predsjednika Europskog vijeća, Europske komisije i visokog predstavnika za vanjsku politiku mora voditi računa o političkoj i regionalnoj ravnoteži te ravnoteži između malih i velikih zemalja članica. Najviše pozornosti izaziva pitanje tko će biti predsjednik Europskog vijeća.

U tom kontekstu se već počelo spominjati ime bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, što je već izazvalo niz negativnih reakcija, ne zbog samog Blaira nego zbog činjenice što je državljanin zemlje, koja nije u euro-zoni, koja ne želi ući u Schengenski prostor bez unutarnjih kontrola na granicama i koja je tražila izuzeće od primjene Povelje o temeljnim pravima. Luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, kojeg također spominju kao mogućeg kandidata za predsjednika Europskog vijeća, ističe da nema ništa protiv Blaira osobno, da je on vjerojatno najveći Europljanin od svih britanskih političara, ali smatra da se prvo mora ratificirati Ugovor, zatim odrediti mandat i ovlasti predsjednika. Prema Junckeru, morat će se odrediti hoće li predsjednik Europskog vijeća biti aktivni političar ili će biti zadužen samo za rezanje vrpci i otvaranje vrtnih zabava. Posebno osjetljivo pitanje bit će održavanje ravnoteže između triju glavnih institucija EU-a, Vijeća, Komisije i Parlamenta. Oni koji se zauzimaju za federalnu Europu ne žele prevelike ovlasti za predsjednika Europskog vijeća, jer bi to značilo narušavanje ravnoteže na štetu Komisije i Parlamenta i jačanje uloge država članica u odnosu na zajedničke institucije. Dehaene kaže da ta uloga mora biti definirana u skladu s Ugovorom koji ne predviđa predsjednika EU, nego predsjednika Europskog vijeća.
(pd)

Ni vlade članica ni Komisija nisu moćne kao EP

Građani Europe vjeruju da od svih institucija Europske unije najveća moć odlučivanja leži “u rukama” Europskog parlamenta. Tako, naime, smatra 43 posto Europljana. Europska komisija zauzela je drugo mjesto, i to s mnogo manje postotaka, 14, a vijeće EU je na trećem mjestu sa 10 postotaka. Rezultati najnovijeg Eurobarometrova istraživanja, provedenog na uzorku od 27.000 ljudi u cijeloj Uniji, iznenađujući su i protivni uvriježenom vjerovanju da najveću moć u EU i dalje imaju vlade država članica. O Europskom parlamentu 39 posto građana EU ima pozitivno mišljenje, 41 posto neutralno, ali velika većina (73 posto), ocjenjuje da je o njegovu radu slabo informirana. Samo 24 posto ispitanika drži da je njihova informiranost o aktivnostima EP dobra. Tri četvrtine Europljana ne zna ni kada se održavaju izbori za europski parlament, a oko 20 posto anketiranih je priznalo da nema pojma kako se zastupnici EP uopće biraju.
(V. Roller)