U tri godine, koliko traje “reforma” lokalne samouprave u Hrvatskoj, postignuto je ništa ili vrlo malo, pokazuje analiza rezultata dobrovoljnog spajanja općina i gradova koju je Dubravka Jurlina Alibegović, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb, ovih dana objavila u časopisu Informator. Od 2022., kada je Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije pokrenulo reformu kojom financijski potiče dobrovoljno stvarno spajanje općina i gradova te dobrovoljno funkcionalno spajanje, prema kojem se općine i gradovi ujedinjuju u zajedničkom obavljanju poslova, nijedna općina ili grad nisu se stvarno spojili. Funkcionalno spajanje, s druge strane, provelo je 38 gradova i 176 općina. Međutim, općine i gradovi mogu se ujediniti u obavljaju zajedničkih poslova po tri modela (A, B i C), pa je stvarni broj funkcionalnog spajanja zapravo manji jer su neki koristili sva tri modela, objašnjava Jurlina Alibegović.

Daleko je to od cilja koji je Vlada naznačila u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti (NPOO), prema kojem se do 2026. stvarno trebalo spojiti minimalno 20 posto jedinica lokalne samouprave (JLS), odnosno 111 općina i gradova, čime bi njihov apsolutno prevelik broj bio smanjen s trenutačnih 555 na 444. Nešto više interesa općine i gradovi pokazali su prema spajanju u zajedničkom obavljanju određenih poslova (najviše u osnivanju zajedničkih trgovačkih društva ili ustanova, a najmanje u osnivanju zajedničkih upravnih odjela), no i dalje manje od zacrtanog funkcionalnog spajanja najmanje 40 posto općina i gradova (ukupno 222).

Neuspjeh Vladine politike kojoj je, barem deklarativno, bio cilj povećati kvalitetu života građana bez obzira na to gdje žive, može se objasniti s dva razloga. Prvi je, naravno, politički, a drugi je u loše skrojenom sustavu poticanja spajanja.

Vuk sit, koza cijela

“Razlog koji ponajviše utječe na to da sve ostane onako kako je trenutačno, je činjenica da gradonačelnici i općinski načelnici nisu spremni ostati bez liderske pozicije u lokalnoj sredini, a istodobno i političke stranke ne žele prepustiti donošenje relevantnih odluka i političku podršku u manjem broju lokalnih jedinica”, objašnjava Jurlina Alibegović zašto nemamo niti jednog stvarnog spajanja. Dokaz tome je i primjer Općine Bogdanovci koja se htjela samoukinuti i pripojiti Vukovaru no to joj nije uspjelo. Formalno zato što je izostalo mišljenje građana i očitovanje županijske skupštine Vukovarsko-srijemske županije, a neformalno iz političkih razloga.

“Spajanje apsolutno nitko ne želi, a i dok predsjednik Vlade Andrej Plenković ne kaže da se mora provesti, spajanja neće biti”, jasna je znanstvenica. No, da to nije vjerojatno, govore i njezina iskustva s terena. Kaže da je nedavno u razgovoru s lokalnim čelnicima, koji su članovi vladajuće stranke, otkrila da uopće nisu upoznati s tim da postoji mogućnost spajanja. Oni koji su, s druge strane, upoznati, često ne znaju proceduru, nemaju znanja niti kapaciteta da provedu bilo stvarno ili funkcionalno spajanje. Takvo stanje na terenu dovoljno govori o stvarnoj želji vladajućih da spajanje istinski zaživi u praksi.

Većina novca namijenjena poticanju stvarnog i funkcionalnog spajanja tako je ostala neiskorištena. Vlada je za tu namjenu od 2022. do 2025. planirala 41,5 milijuna eura, no isplaćeno je tek sedam milijuna, odnosno samo 17 posto planiranoga, pokazuje analiza koja je nastala u sklopu projekta “Izazovi lokalnog i regionalnog razvoja u Hrvatskoj” financiranog iz NPOO-a.

Takav promašaj u planiranju državnog proračuna otvara više pitanja pa tako i ono jesu li smjernice za planiranje velikog iznosa financijske pomoći stigle s nekog drugog (inozemnog trga) kako bi vuk, to jest država, bio sit, a koza, odnosno lokalna samouprava, ostala cijela, navodi Jurlina Alibegović. Reformu lokalne samouprave u Hrvatskoj potiču Europska komisija i OECD, no to je pitanje nacionalne politike i na stvarne nas promjene nitko ne može natjerati, kaže jedna od najboljih poznavateljica funkcioniranja i mana lokalne i područne (regionalne) samouprave u Hrvatskoj.

Poticajni, doduše, nisu niti kriteriji ostvarivanja financijske pomoći za spajanje. Isplata iz državnog proračuna, objašnjava Jurlina Alibegović, vremenski je ograničena na pet godina. Usto, pomoć se ne odnosi na sve JLS-e, već samo na one s manjim brojem stanovnika, tumači.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Temelj demokracije

Tema je ovo koja nije draga lokalnim čelnicima i za koju je često teško dobiti komentar. Onaj Željka Turka, gradonačelnika Zaprešića i predsjednika Udruge gradova, nismo uspjeli dobiti. No, Božo Lasić, predsjednik Hrvatske zajednice općina i načelnik Općine Konavle, hvali inicijativu funkcionalnog spajanje. Načelnik čija se općina funkcionalno spojila s Gradom Dubrovnikom u obavljanju dva posla (knjižnice i javnog prijevoza) kaže da bi mjeru financijskog poticanja takvog spajanja trebalo trajno provoditi, ali ujedno i administrativno pojednostaviti. Ne smatra, doduše, da bi pojedine općine i gradove trebalo ukidati. “Trebalo bi napraviti analizu, ali ne broja općina, već toga što je konkretno koja općina na svom teritoriju napravila i koliko je učinkovita te na temelju te analize donijeti konkretne odluke”, kaže Lasić u čijoj općini živi više od 8500 ljudi, koja ima sedam vrtića, dvije područne škole, vodovod, čistoću… Pritom napominje da je lokalna samouprava najvažnija za demokraciju. Naravno da jest, kao što je najvažnija i za razinu usluga, a prema tome, i kvalitetu života građana.

Jedna druga analiza Jurline Alibegović, također nedavno objavljena, kaže da 148 općina u Hrvatskoj nema niti jednog proračunskog korisnika, što znači da svojim građanima ne pružaju baš nikakve usluge. Takvi su, recimo, i Bogdanovci koji su se htjeli ukinuti, a kojima je to politički onemogućeno. Zašto? Zbog, nažalost, plitkih i površnih interesa.