Vjeran Piršić, dugogodišnji ekološki aktivist iz Eko Kvarnera, sa Zakladom Friedrich Ebert u Hrvatskoj priredio je priručnik Moja energija, moja sloboda – Kako najjednostavnije napraviti fotonaponsku elektranu, za građane i poslovne subjekte, s osnovnim informacijama vezano za njihov iskorak u područje građanske energetike, koji je ovih dana i objavljen.

Vodič je to za projekte malih privatnih fotonaponskih elektrana, kroz preduvjete za sufinanciranje, instalaciju i isplativost, snagu i prednosti priključka na mrežu, odabir opreme i izvođača, do u konačnici same zarade.

U razgovoru za Poslovni dnevnik Piršić iznosi očekivanja na planu razvoja građanske energije, preporuke za brži razvoj tržišta i reindustrijalizaciju, uz stvaranje novih radnih mjesta kroz OIE.

Kreće val ulaganja u solarnu energiju i kod nas; imamo li tehnologiju, iskustvo i novac?

EU traži da se promovira građanska energija, u prvom koraku kroz energetske zadruge, a kako je usvojena Direktiva RED II u višoj fazi cilj je osnivanje energetskih zajednica, koja kroz pametnu mrežu donosi jeftiniju energiju i višak se raspodijeli mještanima, dok isporučujući dio struje koji nije potrošen u mrežu, odnosno trgovinom, ostvaruje zaradu.

U Saboru je usvojen novi Zakon o tržištu električne energije koji sve navedeno omogućuje te će se daljnje procedure operacionalizirati kroz podzakonske propise. U paketu 8 energetskih zakona očekuje se tijekom jeseni i Zakon o OIE pa ćemo dobiti komotni zakonski okvir za pravi ‘boom’ energetskih zajednica.

Koja su očekivanja kod nas na tom planu?

Teško je reći jer je prva mogućnost da će u biznis sa solarima ući velike kompanije; kao i na vjetru i njih ‘kidnapirati’, tako da će građani imati mrvice, i to uz sustav od 50 eura godišnje poticajne naknade za OIE koju svi potrošači plaćaju.

E-mobilnost bez prepreka

Revolucija u punjenju električnih vozila: Charge Pro donosi pametnu kontrolu i uštedu za tvrtke

NI BRIGE NI PAMETI

Kako digitalna vinjeta mijenja navike vozača na hrvatskim cestama

Jedan pristup po tome znači raditi velike fotonaponske elektrane (FE) i popločati prostor ispod vjetroelektrana solarima, a drugi pristup je da to bude na krovovima obiteljskih kuća, tvornica, hotela i višestambenih zgrada, u kojem slučaju se radi o građanskoj energiji.

Može se reći, ako razvoj krene u smjeru fotonaponskih panela po livadama, da će korporacije biti vlasnici, a ako bude na krovovima vlasnici će biti sami građani. U Njemačkoj su svi projekti iznad 10 MW komercijalnog karaktera pa građani ne podupiru komercijalni razvoj kroz taksu za OIE u sklopu svojih računa za struju.

Druga mogućnost je ubrzani razvoj građanske energetike, što je bolji model za njih, no pretpostavlja da se građani i kompanije (samo)organiziraju po uzoru na najnaprednije članice EU koje su kroz tu fazu prošle. U ovoj utakmici između udruženih malih investitora i velikih tvrtki kojima je to core biznis – trenutačno gubimo.

Ipak, pojavljuje se nova generacija ljudi koji se pokušavaju (samo)organizirati, a vanjski faktor, tj. EU itekako je poticajan. Što će biti, vidjet ćemo, no na terenu je priličan kaos, ljudi ne vjeruju državi, a mnoge JLS su potkapacitirane.

Što je potrebno za jači iskorak u područje građanske energetike?

Od velike pomoći mogu biti tipski modeli kreirani kao jedna vrsta ‘kuharice’ po kojoj se mogu kopirati projekti energetske zadruge kao i zajednice. Dodatno, potrebno je otvoriti dobar komunikacijski kanal prema građanima i gospodarstvenicima, s tim da je to uloga države u suradnji s drugima i uz pomoć civilnog sektora pa čak i Crkva može u tome pomoći. Franjevci su na Cresu dobar primjer, jer su iznajmili zemlju u njihovom vlasništvu tako da Cres može napraviti komunalnu FE.

Svi bi trebali dati svoj doprinos, ali nisam siguran u snagu našeg civilnog društva da može proizvesti napredak kao u Njemačkoj kroz model građanske energetike. U Njemačkoj je oko 52 posto megavata obnovljivih izvora u vlasništvu energetskih zajednica i zadruga u kojima se pravne i fizičke osobe ne razlikuju, no postoje i drugi uzori.

Tako se primjerice od Danaca može prekopirati razvoj energetskog modela, a i Austrija je napravila fantastičan pomak sa svojim uhodanim sistemom koji je samoodrživ i u kojem svi mogu vidjeti kako su se u susjednom selu organizirali, kako koriste bioplin i kako profitiraju, a na svakoj drugoj štali postoje fotonaponski paneli.

Koja su iskustva bitna da bi naše tržište počelo brzo rasti?

Energetska tranzicija zahtijeva jako čvrste projekte, te pažljivo projektiranje energetskog mixa zajedno s flexibility kapacitetima za pohranu.

Mix ovisi o modelima, a njemačka studija izrađena za otok Krk 2012. je pokazala da omjer malih i velikih iznosi 2 naprema 1, ali i da ovisi o broju kuća, stanju trafostanica, odnosno svaki put se radi procjena što je optimalno. Mi za to imamo ljude, inženjere elektrotehnike i strojarstva pa i istaknute stručnjake koji to rade po svijetu.

Zatim, projektiranje energetskih zajednica kao početnu fazu trebalo bi uskladiti s prostornoplanskom dokumentacijom najvišeg ranga, da se izbjegnu višekratne energetske studije, koje ponekad predstavljaju puno rada na papiru, pri čemu je to profitabilno za konzultante, ali zato na drugoj strani važni projekti u svojoj realizaciji trpe.

Potrebne su i preliminarne studije, kojima bi se izbjegli konkretni primjeri iz prakse da u pojedinim županijama projekte planiraju u bespućima, gdje nema cesta ni dalekovoda, odnosno ključan je planski pristup. Regionalna energetska agencija Kvarner to radi za Primorsko-goransku županiju, a projekt koji vodim na Krku trasiran je spomenutom njemačkom studijom u kojoj su predviđene i naše dvije komunalne FE.

Bilo bi mudro kad bi Hrvatska mapirala s prostorno-planskog aspekta dobre lokacije po županijama, kao podlogu za projekte FE zainteresiranim investitorima.

Energetska tranzicija spojena je s nizom benefita; koje biste Vi istaknuli i koliko se radnih mjesta može stvoriti?

U solaru se nalazi mogućnost izrastanja brojnih novih tvrtki, šansa je i za startupove u području razvoja novih tehnologija za baterije pa i za panele, a računice govore o najmanje 2000 novih radnih mjesta. Nekad smo imali Končarevu tvornicu u Splitu te u Istri Solaris koji je slovio za sinonim uspješnog poduzetništva u proizvodnji najsuvremenijih fotonaponskih modula i opreme za solarne sustave napajanja električnom energijom.

Danas imamo kvalitetnog i pouzdanog proizvođača, varaždinski Solvis od kojeg je Google naručio čak 120.000 solarnih panele, te Tehnomont u Puli. Ako nabavljamo opremu od domaćih tvrtki i ovdje plaćamo PDV, doprinosimo i našoj proizvodnji i održivosti našeg mirovinskog sustava, dok je odnos cijene i kvalitete sličan: krivulja panela i proizvodnje nakon 20 godina pada, a struja je jednako kvalitetna.

Hrvatska se tako može reindustrijalizirati, imati robusnost u slučaju poremećaja na tržištu, kako po kvaliteti tako i po cijeni. Kod solara vidimo stalni pad cijene opreme i povećanje sunčanih sati zbog klimatskih promjena, a problem pohrane se rješava sa sve kvalitetnijim baterijama.

Trebamo početi raditi baterije bez baze litija, kao što to rade u Austriji, jer dolazi nova generacija baterija na nove tehnologije, između ostalog na slanu vodu. Ne vidim razloga zašto Hrvatska ne bi tu mogla uskočiti.

S građanskom energijom smo na početku, a Europa u visokoj fazi razvoja, što možemo prekopirati?

Cijela ideja je da mi obični mali ljudi od potrošača postanemo proizvođači koji proizvode energiju za svoje kuće, kad imamo višak podijelimo je međusobno unutar zadruge ili zajednice, a da zajedno viškove prodamo mreži.

To omogućava pametna mreža, dvosmjerna brojila i mogućnost izbora trgovca koji će preuzimati viškove, te onoga koji će po noći prodavati jeftiniju struju. Zašto zadruga? Ako više ljudi kupuje bolja je cijena, od projekta i opreme pa nadalje.

Zašto zajednica? Jedan pravac je da imate energiju od svoje kuće i ne plaćate HEP-u struju, a dobijete potporu, no drugi je da razvijate projekt komunalne elektrane, i predate projekt HEP-u u suvlasništvo ili da ga uspješno sami realizirate i na njemu čak i zarađujete.

Po čemu je otok Krk specifičan s obzirom na osnovanu vlastitu energetsku tvrtku?

Otok Krk i sve mudre zajednice rekonstruiraju otočku poljoprivredu, povećavaju zalihe pitke vode za nekoliko godina kao odgovor na klimatske promjene i suše, te provodi energetsku tranziciju.

Godine 2012. dobili smo od njemačke Vlade potporu i studiju da budemo energetsku nezavisni, a danas radimo dvije vlastite komunalne fotonaponske elektrane, na sjeveru i jugu otoka, s po 10 megavata kapaciteta. Cilj je da 2030. godine budemo prvi energetski samodostatan otok na Mediteranu.

Tvrtka Otok Krk Energija ima misiju da stvorimo energetski mix koji čini 60% solara, 30% vjetra i 10% bioplina, te da tako proizvodimo 150 gigavatsati (GWh) električne energije godišnje, a da se sav promet prebaci na elektro vozila i izvozimo viškove struje na kopno kad je najbolja cijena.

Koji su sve mogući modeli za projekt komunalne fotonaponske elektrane?

Riječ je o investiciji koja na bazi 300-tinjak kuća te određene prosječne potrošnje iznosi najmanje milijun eura, a ona može prerasti u komercijalnu elektranu. Prvi je model da na vlastitom zemljištu razvijate projekt i prodate ga, a to je najlošije jer novi vlasnik gospodari, a vi gubite i na uštedama.

Drugi je da razvijete projekt, osnujete trgovačko društvo i prodate nekom ulagaču udjel od primjerice 75 posto tako da on realizira projekt, dok od iznosa koji se ostvaruje prodajom viškova udjeličari – građani i tvrtke, dobivaju 25 posto.

Treći je upravo model koji radimo mi na Krku, jer je u našem vlasništvu i prinos se može ostvarivati kroz odgovarajući vlasnički udjel ili ga se može pretvarati u struju.

Očekujemo za trećinu manju potrošnju energije i dvostruko jeftiniju struju, a kroz to naš model omogućuje da se vodi socijalna politika, tako da se siromašnima po određenom cenzusu za domaćinstvo može dati dio struje besplatno ili 50 posto jeftinije, ali može poslužiti i za privlačenje novih gospodarstvenika.

Riječki Autotrans, prijevozničko poduzeće, prešlo je sa svojim sjedištem na otok Cres upravo zato što su dobili dobre fiskalne uvjete. Ukratko, energetska tranzicija je izvediva, proces nije teško svladati, a Europska Unija to želi i plaća.