Govoreći o 2020. izgleda nam da imamo napretek vremena i da je to neki datum u dalekoj budućnosti.

U biti radi se o nepunih sedam godina u kojima bi Hrvatska trebala uhvatiti priključak s razvijenim zapadnim ekonomijama.Kao i svakom problemu i njegovom rješavanju treba pristupiti od stanja (poviješću se neću zamarati), definiranja ciljeva i načina kako te ciljeve ostvariti. Dakle, hrvatsko gospodarstvo je trenutno u depresiji, razlozi su neefikasna i nekonkurenta poduzeća koja su takva jer država još uvijek preko 50% utječe na gospodarstvo, ne prepušta stvari tržištu te na taj način stagniramo dok druge ekonomije rastu. Dva su načina kako ovu situaciju riješiti: prvi je restrukturirati gospodarstvo ubrzanom privatizacijom i prepuštanjem svega tržištu što nisu prirodna bogatstva i monopoli, dok je drugi ulaganjem dosadašnjih uludo bačenih milijardi u poticanje novih sektora.

Konačno napraviti privatizaciju i maknuti tu temu s dnevnog reda, to nema alternativu, to će se kad-tad napraviti, te ne vidim razloga da gubimo godine na isprazne rasprave dok tvrtke u državnom vlasništvu bilježe golemegubitke (primjerice samo Podravka i Petrokemija te brodogradilišta). To će, naravno, kratkoročno rezultirati socijalnim lomovima jer će tvrtke trebati stabilizirati, čime će se bezuvjetno utvrditi razlozi neefikasnosnosti koji su često iskazani u višku zaposlenih. Dugoročno će većina (ne sve!) tvrtke preživjeti, postati efikasnije, rasti te u konačnici zapošljavati više ljudi. Koliko god bolno izgledao, ovaj prvi dio rješenja je lakši i kraći dio priče.Teži dio je pronaći sektore u kojima možemo biti konkurentni te ih usmjereno podići. Za početak treba obrazovni sustav prilagoditi sa sadašnjeg, koji obučava ljude da bi radili u proizvodnji s početka industrijske revolucije, te zbog toga po završetku školovanja idu na Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), na novi obrazovni sustav kojim bi već u školi usvajali znanja potrebna za 21. stoljeće u kojem se već nalazimo.

Takvu obrazovnu reformu prolaze npr. Sjedinjene Američke Države kroz koncept "New Tech High" srednjih škola koje pripremaju mlade ljude za budućnost. Zatim je potrebno izvršiti reformu visokih škola i fakulteta te obrazovati ljude koji će 2020. moći naći radno mjesto, koji će poznavati svjetske jezike i biti usmjereni novim tehnologijama. Izvrstan primjer za ovo je jedan mali sektor kojeg većina ljudi još ne prepoznaje, a jedini ima visoke stope rasta u zadnjih nekoliko godina. To je sektor proizvodnje softvera koji prema prošlogodišnjim analizama čini oko 2200 tvrtki sa 8800 zaposlenih, ukupnim godišnjim prihodom od oko 4,8 milijardi kuna, izvozom od skoro milijardu kuna i dobiti od oko 500 milijuna kuna. To je ono što trebamo poticati, te zamislite samo da godišnje potičemo taj sektor umjesto brodogradnje sa 2 do 3 milijarde kuna?

To znači da novac imamo, samo ga loše distribuiramo; da se podsjetimo, subvencije u proračunu su 6 milijardi kuna, dok su tekuće pomoći još dodatnih 6,9 milijardi kuna, dakle novca ima. Potrebno je pokrenuti orijentaciju sveučilišta i visokih škola ka obrazovanju stručnjaka informatičke struke, možda specijaliziranim informatičkim ili još bolje sveučilištem za nove visoke tehnologije. Treba inicirati i osnivanje 20-ak visokih škola u Zagrebu i još po barem jednu u svakoj županiji te na taj način dobiti priljev od 5000 diplomiranih stručnjaka informatičke struke te do 2020. imati brojku od 50.000 informatičara na tržištu rada, čime bi se sektor proizvodnje softvera mogao povećati pet puta i zamijeniti tradicionalne industrije koje su izgubile korak sa svjetskim tehnološkim liderima.