Podaci o inflaciji obično se objavljuju sredinom mjeseca, s tim da za siječanj stižu u zadnjem tjednu veljače. Hoće li odnosno koliko će godišnji rast potrošačkih cijena u siječnju ispasti veći od prosinačkih 5,5 posto znat ćemo, dakle, za nešto više od dva tjedna.

Ali, neovisno o tim “decimalama” izvjesno je da vrhunac inflacije tek slijedi pa su mnoge oči uprte u Vladin paket privremenih cjenovnih amortizera.

Njegovi sastojci još se važu, Vlada još ne izlazi s detaljima, ali premijer Andrej Plenković jučer je potvrdio da će prije toga, a zbog recentnog rasta cijena nafte, ponovno posegnuti i za limitiranjem cijena goriva.

Novom Uredbom ograničit će se cijena Eurosupera koji je na 11,37 i Dizela koji je na 11,29 kuna i to će ostati “plafon” za sljedećih mjesec dana. Usto, limitirat će se i cijena plavoga dizela koji se koristi u poljoprivredi i ribarstvu, i to na trenutnih šest kuna.

Mimo toga, vezano uz širi paket privremenih mjera u pripremi razmatra se smanjenje stope PDV-a na plin s 25 na 13 ili 5 posto te električnu energiju s 13 na 5 posto. Mjere idu i u smjeru proširenja obuhvata socijalnih transfera za električnu energiju i plin (dosad je vaučere dobivalo 64 tisuće najugroženijih kućanstava) te povećanja njihova iznosa (sada do 200 kuna).

Na stolu su, usto, i korekcije različitih naknada koje su sastavni dio cijene plina ili struje.

Sve u svemu, čini se da malo tko “rješenje” za ublažavanje inflacije očekuje od središnje banke, iako ekonomisti i novinari tu i tamo podsjete na pitanje njezine uloge u borbi s inflacijom.

Guverner HNB-a Boris Vujčić ovih je dana s tim u vezi konstatirao da se prostor za djelovanje središnje banke protiv inflacije nalazi u području kamatnih stopa i tečajne politike, ali i da je taj prostor u oba slučaja sužen. Kod kamata zbog politike ECB-a, a kod tečaja, među ostalim, zbog toga što treba voditi računa o konkurentnosti izvoza.

Mirovinski sustav

Zašto je trostupni mirovinski model pametniji nego što se misli?

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Kad je riječ o eventualnom podizanju kamata, podsjeća kako se banke mogu preko svojih “majki” izravno financirati kod ECB-a koji ih zasad nije dirao. Što se tiče tečaja, može se dopustiti aprecijacija koja bi smanjila pritisak uvoznih cijena, ali to istodobno znači i slabiju konkurentnost izvoznika.

U tom smislu lako je pretpostaviti da izvoznici ne bi bili sretni jačanjem kune (npr. iz turističkog sektora već se upozorava kako će sezona biti izazovnija zbog jačeg povratka mediteranske konkurencije), kao što bi građani i ostatak gospodarstva pozdravili nešto niži tečaj euro/kuna pred cjenovnim udarom s naglašenom uvoznom komponentom.

Kako bilo, u više europskih zemalja koje nisu članice europodručja sa stezanjem monetarne politike već se krenulo. Najnoviji primjeri podizanja referentnih kamatnih stopa su prošlotjedne odluke Bank of England i Češke središnje banke, a slične najave za sutra i prekosutra dolaze iz monetarnih vlasti Poljske i Rumunjske.

Kad je pak riječ o globalno najutjecajnijim središnjim bankama (Fed, ECB), sve se češće govori i piše o “novoj krizi centralnog bankarstva”. Upravo tako naslovljen je ovih dana objavljen članak Maria Blejera, bivšeg direktora Centra za studije središnjeg bankarstva pri Bank of England, i Piroske Nagy-Mohacsi, gostujuće profesorice na London School of Economics. Prema tom autorskom tandemu, ogromna uloga središnjih banaka u sprječavanju recesije i podržavanju tržišta imala je i opasne neželjene posljedice koje se više ne mogu zanemariti.

“Prečesto inflacija pronalazi saveznike, poput pandemije Covid-19, koji olakšavaju njezin povratak i zbunjuju kreatore politike kompliciranim kompromisima”, kažu. Podsjećajući kako centralni bankari nikad ne smiju podcijeniti rizik inflacije, Blejer i Nagy-Mohacsi naglašavaju da se borba protiv inflacije ne može odgađati jer je “problem očit i stvara zarazna očekivanja koja se brzo mogu ukorijeniti”. Oklijevanje usto nosi i rizik gubitka kredibiliteta, što tu borbu uvijek učini dužom i znatno skupljom.

Kao odgovor na pandemiju razvijene su zemlje primijenile proširenu verziju ultra-ekspanzivne politike korištene u borbi protiv financijske krize 2008/2009., ali uz dodatak ogromne fiskalne komponente. Taj pristup općenito je uspio spriječiti veliki ekonomski kolaps u cijelom svijetu i olakšati oporavak.

No, pita li se te ekonomiste, s početkom oporavka čini se da je većina najutjecajnijih središnjih banaka”pogrešno pročitala inflaciju”.

Hrvoje Šimović, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu/E. Elveđi/PIXSELL

Godinama prije pandemije inflacija je bila prigušena, pa su kreatori politike bili su uvjereni da će pritisak na povećanje cijena biti prolazan. Skraćivanje terminskih planova postepenog podizanja kamata i smanjivanja otkupa obveznica sugeriraju da je to uvjerenje itekako poljuljano.

Autorski dvojac sada ključnim podcrtava da se politikama odgovora na krizu ne dopusti perpetuiranje problema nakon što kriza prođe, a upozorava i na problem moralnog hazarda kojim rezultiraju te politike.

Mjere koje većina država EU trenutno poduzima (ili se sprema uvesti ih) s ciljem zaštite krajnjih potrošača, ali i gospodarstva, uglavnom su u ingerenciji vlada. Slično je i u Hrvatskoj, a ne bez razloga u Vladi ističu kako uz tržišnu i socijalnu orijentaciju, računaju i s odgovornošću pojedinaca. To naročito vrijedi za učinke nižeg PDV-a na krajnje cijene.

U kojoj bi mjeri smanjenje PDV-a na plin i struju moglo doprinijeti stabilizaciji cijena? Tim pitanjem pozabavili su se Hrvoje Šimović i Antonija Buljan s katedre financija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu pripremajući članak “Mogućnosti primjene sniženih stopa PDV-a na prirodni plin i električnu energiju u ublažavanju inflacijskih pritisaka”.

S obzirom na to da uslugu opskrbe plinom u Hrvatskoj dominantno obavljaju subjekti u javnom vlasništvu i da su cijene u velikoj mjeri regulirane, Šimović i Buljan tvrde kako postoji indikacija da bi snižavanje PDV-a moglo djelovati na stabilizaciju cijene energenata.

Na to, kažu, upućuju i analize kretanja cijena energenata prilikom ranijih spuštanja PDV-a u Hrvatskoj (2017.), kao i još nekim zemljama EU (prije lanjskoga globalnog rasta cijena energenata sniženu stopu na električnu energiju primjenjivalo je sedam, a na plin pet država članica Unije).

“U tu svrhu učinkovito bi bilo privremeno sniziti PDV na 5 posto, a dugoročno ujednačiti stopu za prirodni plin i električnu energiju na 13 posto. Međutim, prethodni zaključci ne vrijede i za cijene koje se slobodno formiraju na tržištu”, napominju autori.

U kontekstu aktualne energetske krize i najavljenih smanjenja stopa tog poreza diljem EU ističu ipak i da s privremenim mjerama treba postupati veoma oprezno. Na temelju rezultata brojnih istraživanja, kažu, za očekivati je da će privremeno smanjenje stopa PDV-a dugoročno rezultirati još većim cijenama nakon što se privremeno smanjenje ukine, ali ne nužno u segmentu reguliranih cijena (što kod energenata u dobroj mjeri jesu).

No, općenito gledajući, “redistribucijska i socijalna politika trebala bi se i može se puno učinkovitije provoditi izvan sustava PDV-a, bolje fokusiranim mjerama u okviru sustava poreza na dohodak ili socijalnih transfera”, zaključuju Buljan i Šimović.

.