Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev 90/01 zauzeo stav da se ne može prihvatiti kao osnovan zahtjev jedne ugovorne stranke za raskid ugovora, pa i onda kada se radi o tzv. fiksnom ugovoru, iako druga ugovorna stranka nije ispunila svoju obvezu, ukoliko i ugovorna stranka koja traži raskid ugovora nije ispunila svoju ugovorom preuzetu obvezu.

Nižestupanjski sudovi su propustili da na pouzdan način, analizom sadržaja teksta ugovora i iskaza osoba koji su ugovor potpisali, utvrde je li tužiteljica ugovorom preuzela obvezu da će tuženiku kao kupcu ishoditi kod nadležnog tijela ispravu da je predmetno zemljište namijenjeno za izgradnju.

O tome ugovorne odredbe nisu posve jasne (čl. 8. i 9. Ugovora o kupoprodaji), tako da se ne zna radi li se samo o jamstvu tužiteljice za kvalitetu prodane stvari, ili je tužiteljica preuzela obvezu da će kod nadležnog tijela ishoditi ispravu iz koje proizlazi da je prodano zemljište namijenjeno za industriju, trgovinu ili za stanovanje.

Ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak izražen u drugostupanjskoj presudi da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije tvrdila da se radi o građevinskom zemljištu, jer je takav zaključak u protivnosti sa samim odredbama ugovora kojeg je tužiteljica osobno potpisala.