Zašto prilog Hrvatska 2020., iako je jasno da je ta godina u nekom strateškom smislu praktički iza ugla? Može li se išta promijeniti u sedam godina? Sudeći prema rezultatima ankete na našoj web stranici  –  da, ali političari to moraju odrediti kao prioritet.  Kako kažu neki naši sugovornici u ovom prilogu o strategiji rasta, odgovor na pitanje kakvu Hrvatsku želimo krajem desetljeća zaista više nije stvar futurologije, mi smo u cajtnotu.

Odgovor bi trebali imati, no – nemamo. I zato projekt Poslovnog dnevnika Hrvatska 2020., oko kojeg se nadamo da ćemo angažirati široki krug velikih i malih poduzetnika, menadžera, investitora, znanstvenika, nastavnika, inženjera, istraživača, inovatora, konzultanata, studenata… da kažu onima koji  pišu državne strategije kamo da gledaju i koje da putove otvaraju, gdje leže razvojne prilike, gdje poduzetni i pametni ljudi nove trendove već stvaraju, a što su iluzije i bacanje novca.  Ukratko, rok ni predug da se izgubimo, ni prekratak, pa da ništa ne stignemo; i financijski ga prekriva višegodišnji proračun Europske unije, zamišljen da pomogne europsku strategiju rasta do 2020., koju je Unija usvojila 2010. godine, a od srpnja će biti i naša. Ovo je stoga godina, smatra jedan naš sugovornik, odlučujuća. Ako tako odlučimo, svaka to može biti, pa zašto onda ne ova, dodala bih.

ICT, biotehnologija, što još?
Nije nam cilj zdvajati iako bi, kad se sabere sva hrvatska statistika, za to imali pregršt razloga; trudili smo se i našli dokaze da se, unatoč krutoj državnoj mašini, besparici i općem društvenom pesimizmu, oko nas zbivaju i pozitivne promjene, na tragu pametnog, održivog i uključivog rasta, koji pak ovisi o R&D-u, inovacijama, poduzetničkoj kulturi, obrazovanim radnicima i konkurentnim tvrtkama. Istina, to su zasad nepovezane točke, no očita je prilika za rast kroz razvoj novih industrija, u ICT-u, biotehnologiji, pa možda i nanotehnologiji, energetici, akvakulturi, iz akademskih krugova dolaze kvalitetni projekti, primjerice iz robotike… Sektor proizvodnje softvera mogao bi se povećati pet puta i zamijeniti tradicionalne industrije (Mihovil Barančić, udruga poslovnih anđela CRANE); ICT je snažan strateški gospodarski subjekt s velikim izvoznim potencijalom (Gordana Kovačević, ENT); hrvatsko energetsko tržište doživjet će značajnu transformaciju koja će rezultirati dinamičnim investicijskim i poslovnim okruženjem  (Zoltán Áldott, Ina); jedna od najbrže rastućih tehnologija u EU je fotonaponska pretvorba energije sunca u električnu, što je putokaz i za nas (Ljubomir Majdandžić, Hrvatska stručna udruga za sunčevu energiju); mogli bismo biti etablirani i brendirani proizvođač organske hrane za EU (Dario Lovrić, tajnik Nacionalnog foruma)… Ispostavlja se pak da bi državnim stratezima dobar primjer mogli dati ne Skandinavci, koji su od nas u pristupu R&D-u udaljeni svjetlosne godine, i ne toliko Irci, koji su u 20-ak godina pomoću kvalitetnih stranih ulaganja razvili gospodarstvo i podigli zaposlenost, nego – Baski. Regija u Španjolskoj, Baskija, gdje su na vrijeme zaključili da sa zastarjelom tehnologijom ne mogu naprijed i okrenuli se obrazovanju, istraživanju i razvoju.

Već su prestigli prosjek ulaganja Francuske u R&D, od 2,25% BDP-a, a cilj im je da dostignu i prestignu Šveđane, tumači Srđan Novak, voditelj Centra za istraživanje, razvoj i transfer tehnologije zagrebačkog Sveučilišta. Mi u istu svrhu ulažemo 0,73% BDP-a, daleko premalo. Na Baskiju se u intervjuu referira i ravnatelj BICRO-a Hrvoje Meštrić, jer je ta pokrajina danas na 136% BDP-a EU-27, a krenuli su tako što su  podržali otvaranje šest istraživačkih centara izvrsnosti, sedam centara za zajednička istraživanja, otvarali tehnološke parkove i klastere… Jesmo li mi napokon tom putu? Jedni kažu – ni blizu, oni najoptimističniji dodaju – na početku smo. Uglavnom ipak mnogi priznaju da se infrastruktura polako stvara, nešto se miče. Još uvijek je, doduše, sve više-manje na poduzetnim i tvroglavim pojedincima, a pravi uspjeh je moguće očekivati tek kad su inovativni pojedinci povezani u sustav, u kojem su umreženi sa sveučilištem, kompanijama, istraživačkim institutima, tehničkim parkovima, centrima izvrsnosti. Kada svaka vrijedna ideja ili izum ima logičan put razvoja i završi kao komercijalni projekt. Kao izvozni proizvod. Kao poticaj drugima, kao domino efekt. Sada se, kako to opisuje u našem prilogu Ivo Špigel iz tvrtke Perpetuum Mobile, jedan od inicijatora Zagrebačkog inkubatora poduzetništva, mladi poduzetnici probijaju u novootvorenim inkubatorima prkoseći svemu maltene kao da su korov. I startup scena se razvija, ali na hrvatski način. Koliko će ih uspjeti ovdje, a koliko će ih otići u Bugarsku gdje imaju razvijen akceleratorski program koji financira EU?

Hipersfera kao državni test
U međuvremenu, velike tvrtke, poput Ericsson Nikole Tesle i Končara, krče put za R&D na visokoj razini, dovoljno su za to jaki, a surađuju i s domaćom akademskom zajednicom. I karlovački Alstom je dobar primjer: profilirao se kao centar izvrsnosti, inženjeri iz R&D podružnice surađuju s međunarodnim timovima… Ipak, i to bi bilo plodnije da je ovo zemlja koja cijeni znanje. Sada je šansa da se to promijeni. Oko agencije BICRO razvijaju se obećavajući projekti, u Zagrebu se novcem iz EU fondova gradi inkubacijski centar za bioznanosti i komercijalizaciju tehnologije, od kojeg se uskoro mnogo očekuje. I veće tvrtke okreću se inovacijama. Agrokor se nada inovativnim rješenjima kroz Nine Sigmu, a nakon godinu dana priprema u Podravini kreće projekt na kojem radi tvrtka Archea biogas s inovacijskim centrom za marikulturu MARIBIC iz Stona – rezultat će biti bioplinsko postojenje s uzgajalištem morskih riba… Bit će pak zanimljivo vidjeti kako će proći izum dvojice mladića, "špijunski cepelin" Hipersfera. Njihovom je upornošću nakon šest godina dogurao do potencijalnih ulagača, a zainteresirao je i hrvatsku državu. Nadajmo se da na kraju taj projekt neće biti komercijaliziran u nekoj drugoj zemlji – jer ova nije mogla ili znala biti njihov inkubator.