Teroristički napad Hamasa na Izrael, tamošnji rat, vodit će se i ovdje, dijelom i na ulicama zapadnoeuropskih gradova, kao što je pokazao atentat na dvojicu Šveđana u Bruxellesu i nekoliko dana prije atentat na učitelja u gradiću Arras, na sjeveru Francuske. Što je do Hamasovog terorističkog napada bilo mirnodopsko, pretvara se u opasno, evo – nogometne utakmice niskog rizika, odlazak na posao, u školu, korištenje javnog prometa.

Na političkoj razini, i u EU institucijama i u zemljama članicama, kaos je počeo odmah nakon smrti prvih izraelskih civila.

Podjela među članicama je oko stupnja koliko stoje uz Izrael u ovim napadima i što ideološki, politički znači njihova podrška. Zbog čega se daje podrška?

napad bez presedana

Što je Pojas Gaze, oko čega se bore Hamas i Izrael? Evo odgovora na osnovna pitanja

Najveći zagovornik Izraela je Njemačka. Dođe li do ratnih zločina u Gazi prilikom odmazde Hamasu, ta će podrška biti nijansiranija, ali neće posustati. Teret holokausta je prejak i on će, prije nego teren, informirati svaku njemačku političku odluku.

Kompletna njemačka politička elita je na liniji koju je formulirala Angela Merkel u Knessetu 2008.godine: Sigurnost Izraela je njemački nacionalni interes. To ponavlja i kancelar Scholz. Podrška Izraelu jednoglasno je podržana u parlamentu, od krajnje ljevice, dakle od Die Linke, do krajnje desnice, tj AfD-a.

Koliko je jaka ta opredijeljenost, vidi se i po tome da je Ursula von der Leyen, odmah, sa svoje pozicije šefice Europske komisije, bezrezervno stala uz Izrael, a da nije, što je po pravilima i običaju trebala, konzultirala zemlje članice. (To je izazvalo nekoliko dana natezanja, lutanja, kontradiktornih izjava iz Bruxellesa.)

Jedina članica koja je s državnog vrha odmah nakon Hamasovog napada, pokazala prstom i na Izrael je Irska, i još uvijek se ograđuju  od  beskompromisne podrške Von der Leyen Izraelu. Irska stranka Sinn Fein, izrazila je solidarnost s Hamasom.

Španjolska je službeno osudila terorističke napade, ali recimo, važna stranka Podemos, proziva Izrael.

Sve to pokazuje nijanse, ponderiranje podrške, hoda se po jajima.

Reakcije zavise i od toga odakle su građani zapadnoeuropskih zemalja muslimanskih imena. U Njemačkoj, gdje su uglavnom iz Turske, drugačije je nego u Francuskoj i Belgiji. Dapače, čini se da je generalna politička podrška Izraelu narasla nakon napada.

Organizirano je nekoliko manifestacija podrške Palestini, ali je, na primjer, prošle subote policija u Berlinu raspršila propalestinske demonstracije jer su se, uz “Free Palestine”, čuli i povici “u plinske komore sa Židovima”. Također u Berlinu, nakon incidentata podrške Hamasu, zabranjene su palestinske marame u školama. U biti, u Njemačkoj, čini se, sporadična podrška Hamasu, oslabila je podršku lijevih stranaka za palestinske političke organizacije. Međutim, analizira se kako je apriorna podrška Izraelu, donekle spriječila diskusiju o palestinskom pitanju.

Na drugom kraju od Njemačke, a i svih drugih, za sada je Francuska.

Na vrhu države, Emmanuel Macron, jasno je osudio teroristički napad.

Ali, opozicija je nejasna.

Kvalifikacija “teroristički” za napad Hamasa, izazvala je momentalne ideološke podjele.

U Francuskoj je lider velike lijevo-zelene koalicije, i najjače lijeve stranke, Nepokorene Francuske, Jean-Luc Melenchon, odbio je napad Hamasa na izraelske civile nazvati terorizmom, jer Hamas smatra “palestinskim snagama”, “palestinskim oružanim snagama”.

To odbijanje da se ovakva vrsta napada na civile nazove terorizmom provokacija je u zemljama koje su doživjele takve udare. Francuska ima iza sebe terorističke napade, godine 2012. na židovsku osnovnu školu u Toulousu, kad je ubijeno troje djece i rabin, ISIS-a, 2015., na pariški klub Bataclan kad je ubijeno 130 i ranjeno preko 400 ljudi, krvavi pohod na redakciju Charlie Hebdo, u kojoj su, većina pobijenih bili Židovi, kao i atentate na dva učitelja, jednog 2020.a ovog drugog neki dan. No, ideologija unutar Nepokorene Francuske je jača, a odnosi se na to u Izraelu vide eksponenta i agenta imperijalizma, amerikanizma, kapitalizma i kolonijalizma, pa ako je tako, onda su njegovi protivnici borci za slobodu i pravdu, tako da su došli do toga da i Izrael i Hamas smatraju, kako su rekli, “podjednako krivima” za Hamasov napad. Ako je tako, onda je, valjda, ubijanje mladih partijanera u pustinji, otmice i ubojstva djece, tek vid antikolonijalističke, opravdane, borbe?

Jean-Luc Melenchon bio je, do ove eskalacije na Bliskom istoku, najjača figura francuske ljevice. Francuska Socijalistička stranka, ranija stožerna lijeva stranka, urušila se. Melenchon je fantastičan govornik, zanosan kad se zalaže za ideale socijalne pravde, i starinske ljevičarske ideale. Istodobno, on pokazuje crte neugodnog francuskog šovinizma (što nije rijetko u povijesti francuske ljevice ). Ruga se Nijemcima, sumnjičav je prema tradicionalnom francusko-njemačkom partnerstvu na kojem počiva Unija, protivnik je francusko njemačkog ekonomskog vijeća  (osnovali su ga Merkel i Macron 2019.), jer to vidi kao napad na francuski suverenitet, a  suverenitet vidi kao temelj na kojem bi se izgradila pravedna, antikapitalistička, ekološki osviještena Francuska.

Melenchon i Marine Le Pen, šefica izrazito desničarske stranke Nacionalno okupljanje, najviše su pozicionirani francuski političari u anketama javnog mnijenja. Oboje žele biti na čelu Francuske. Sljedeći izbori su daleko, 2007.godine, tako da će se najvjerojatnije pojaviti i netko, da tako kažemo, normalan.

Nacionalno okupljanje ili Narodno okupljanje je šovinistička, antieuropska, autoritarna stranka, koja se zalaže za takvo društvo, i koja igra na antielitizam kod masa, i njihovo generalno nezadovoljstvo sa svime. Stranka je u svemu nastavak Nacionalne fronte koju je vodio otac Le Pen, i koja je bila neskriveno rasistička i antisemitska. Stranka kćeri je to skriveno.

Međutim, u obratu od oca koji je javno izjavljivao kako Hitler nije završio posao sa Židovima, evo kćeri koja osuđuje Hamas i podržava Izrael!

Razlog je da se s jedne strane želi predstaviti kao obična stranka desnog centra, makar to nije, a s druge, kod njih je rasizam jači od antisemitizma.

Francuska je zemlja u kojoj je najveća židovska zajednica u Europi, ali i najveća arapska zajednica u Europi. Ujedno, to je i društvo u kojoj su lijeve stranke izrazito artikulirane i jake.

Sve lijeve stranke, okupljene u savez NUPES (Novi ekološki i socijalni narodni savez) osudili su poziciju svog lidera Melenchona i njegove stranke Nepokorena Francuska – ali, nisu ga izbacile iz svog kruga. Svi kažu kako je strašno to što Melenchon govori, ali ostaju uz njega, vjerojatno zato jer je jak. Vidjet ćemo koliko će im se to isplatiti.

I drugdje u Europi, krajnje desne stranke, koje bi, da je nakon holokausta ostalo više Židova, bile izrazito antisemtiske, sada podržavaju Izrael, a lijeve stranke imaju barem nekog razumijevanja za (ekstremistički, kriminalni, teroristički) Hamas.

Ribe lete zrakom, ptice plivaju u moru.